KRITIKA: Ljubo Pauzin – ''Slučajni bestijarij'', izd. Aora, Zagreb, 2008.

Iako je dosad izdao čak pet knjiga pjesama i devet dramskih tekstova (od kojih pet namijenjenih radijskom izvođenju dok su četiri teksta bila uprizorena u lutkarskim kazalištima) ime 55-godišnjeg pisca Ljube Pauzina donedavno je bilo gotovo posve nepoznato, i to ne samo široj javnosti već i velikom dijelu domaćoj pisanoj riječi sklonog čitateljstva, sve dok autor nije objavio svoj prvi roman, pa se njegovo ime tim povodom počelo pojavljivati u medijima. No, vjerojatno ni tih nekoliko napisa ne bi zamrčilo stranice internetskih sajtova da autorov roman nije ušao u finale medijski vrlo eksponirane nagrade izdavačke kuće V.B.Z. za najbolji neobjavljeni romaneskni rukopis. Ipak, umjesto lamentiranja nad medijskom marginalizacijom svake književnosti, a posebno one koja nije prozna, ili još točnije, romaneskna, zavirimo među korice Pauzinove ''dvosobne knjige'', kako ju zgodno naziva Aida Bagić u pogovornoj bilješci. Zagrebačka nakladnička kuća Aora nedavno je na police knjižara plasirala knjigu Ljube Pauzina koja sadrži reizdanje njegove prije osam godina već objavljene zbirke pjesama ''Meteor je pao na zemlju'' i već rečeni, za medijski razglašenu nagradu nominirani romaneskni rukopis, naslovljen ''Slučajni bestijarij''. Takvo objedinjavanje poezije i proze u jednome svesku nije slučajno, jer, kako nam čitanje Pauzinova romana otkriva, autor svoju prozu piše s poetskim ambicijama, uz pregršt lirskih proplamsaja i poetskom slogu bliskih asocijativnih bljeskova.

Radi se o reminiscencijskoj prozi po atmosferi prilično bliskoj ''Pustinjama'' Rade Jarka i ''Malim ljubavima'' Branka Maleša, dok s ''Nebeskim biciklistima'' Irene Lukšić dijeli prostornu i vremensku ambijentiranost – Karlovac, šezdesete godine prošlog stoljeća. Kao i većina autora koji se prihvate rekonstrukcije odrastanja, tako i Ljubo Pauzin u stanovitoj mjeri mitologizira vremenske i prostorne ambijente svoga djetinjstva, podsječajući kako se vlastiti dojmovi i iskustva uvijek čine unikatnima, iako im zapravo tek protok vremena dodaje draž, lišavajući ih nesavršenosti i glancajući im hrapavosti i neravnine. No, šarm ove vrste teksta jest u posredovanju iskustava prispodobivih isključivo vremenu u kojem su doživljena, dok bi danas teško bila moguća, pa možda čak i nezamisliva.

Pauzinovo pripovijedanje karakterizira fragmentarnost, što je mudro odabran postupak jer se sjećanja i inače javljaju u bljeskovima i donose tek ulomke iskustava, a rijetko njihove cjeline; on polagano priprema teren, oblikuje okvire i polako u njih unosi prozne slike, oplahnute nježnom i toplom, nostalgičnom liričnošću. Pauzinov ''Slučajni bestijarij'' svojevrstan je literarni labirint ljudskih jedinki, nostalgijom zamagljena zbirka rijetkih primjeraka ''ljudskih životinjica'' koje su pripovjedačev život učinile posebnim. Pritom se slučajnost iz naslova odnosi kako na njihov odabir (uvjetovan nepouzdanošću i nepredvidljivošću pamćenja) tako i na način na koji su ti ljudi ostavili svoj trag u propovjedačevu iskustvu. No, u zoološkoj odrednici naslova nikako ne valja tražiti eventualnu zlobu autorova pristupa već valja prepoznati maštovitost koja je svoj utjecaj imala u njegovu doživljavanju drugih i iščitavanju tragova koji su oni ostavili u sjećanju. Pažljiv čitatelj uočit će da svi pripadnici tog ''životinjskog herbarija'' ustvari predstavljaju svojevrsna utjelovljenja usamljenosti, pojedinačne izdvojene ljudske jedinice samoće – i prostitutke Rita i Crna, i slikar Tićo, i alokoholičarski dvojac Bodo i Jela nesrećom su i neprilagođenošću obilježeni akteri tadašnjeg karlovačkog svagdana čijih je zaboravljenih postojanja jedini trag još crnilo slova na bijelini stranica ove knjige.

Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu. No, pojedina pripovjedačeva obraćanja samome sebi imaju i svoju metafikcijsku ulogu; u dijalozima sa samim sobom narator nerijetko izražava sumnju u kakvoću dotad napisanog, ali i odlučnost u nastavak, naglašavajući kako se trudi pisati bez vraćanja na početak i bez čitanja već izrečenog, te na više mjesta apostrofirajući kako se uzdaje u osjećaj koji upravlja rukom kako bi tekst koji nastaje bio u što većoj mjeri oslobođen pisca. Roman obiluje takvim propitivanjima procesa pisanja i odnosa između autora i teksta, uz izricanje shvaćanja teksta kao entiteta koji živi svoj samostalan život, neovisan o piščevoj osobi, koja je tek medij samoostvarenja priče. Istovrsnu metafikcijsku funkciju ima i nekoliko ulomaka posvećenih Dragojli Jarnević, karlovačkoj spisateljici po kojoj je nazvana tamošnja osnovna škola; to je žena koja ga asocira na samo pripovijedanje i na pripovjedačko umijeće, a čiji je moto bio - pripovijedanje lišeno zataškavanja vlastitih mana i lišeno prešućivanja slabosti kojima svaki čovjek obiluje.

Začetak svoje priče Pauzinov pripovjedač locira na groblje, točnije na grob Dragojle Jarnević jer je, kako kaže, iz te grobne ''metafore svršetka niknuo komadić konca koji će tragati za ostatkom klupka, čudnom grudicom nemira koja će godinama u njemu tiho tinjati, a što je ustvari priča koja čeka svog pripovjedača'', čime se ponovo vraća na ideju o priči kao samostalnom entitetu neovisnom o piščevoj osobi. Prethodni citat već daje naslutiti kao se radi o introvertiranu, hipersenzibilnu pripovjedaču, najsretnijem kad ''otpuže natrag u sebe'', kada ga ostave samog pa više ne mora razmišljati ''kako stoje stvari'' i kakav dojam ostavlja, te kad više ne mora, poput iznošena kaputa na ramenima, ''nositi ponašanje'' na koje je sve oko sebe navikao. No on u tekstu locira i začetak svoje alijeniranosti, u zanimljivoj dionici o ''nasilničkoj semiologiji mladenačke komunikacije šaketanjem'', kao dijela dječačkog odrastanja ispunjenog okrutnim i opasnim igricama tijekom jedne od kojih je stradala njegova sestra, a što je zacrnilo njegov cijeli život, u ranoj mu dobi ukazavši na krhkost života te mu dodijelivši Smrt kao trajnu družicu koja ga otad prati u stopu, kao svojevrsna mjera svih stvari. Taj se nesretni događaj nadaje središtem inače vrlo labavo strukturirane knjige lišene čvrste fabularne okosnice i linearnog pripovjednog slijeda te satkane od asocijativnog nizanja reminiscencijskih fragmenata izvučenih iz tamnih skladišta sjećanja i iznesenih na papir u solilokvijskom obliku, uz pregršt odvojaka i zavijutaka, rukavaca i melizama.

Iako ambijentirano u šezdesete godine prošlog stoljeća, naratorovo reminiscencijsko lutanje krajolicima vlastite opstojnosti i odrastanja u potpunosti je lišeno društveno-socijalne analitičnosti i prispodobive joj kritičnosti; autor kao da se trudi ostaviti dojam bezvremenosti što njegov rukopis čini vrlo apartnim u kontekstu recentne i trenutno prevladavajuće, na mimetizmu temeljene neorealističke prozne matrice. Pauzin kao da svjesno izbjegava sve što bi moglo asocirati na kolektivitet, što je jedna od primarnih asocijacija kada se spomene vrijeme njegova odrastanja; usredotočujući se na intimitet jednog pojedinačnog iskustva autor implicitno pledira za silazak iz sfera mitomanskih, ideologiziranih, "visokih" povijesno-nacionalnih tema u prostor malog, običnog, građanskog svakodnevlja, što predstavlja humanistički, filantropski postupak povratka čovjeku – pojedincu i individualcu, onkraj žurnalističkim izričajem obilježenih ukazivanja na političke i ine silnice kojima je uvjetovan svakodnevni život, ali i banaliziran suvremeni domaći prozni korpus.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Biblioviztoru' trećeg programa Hrvatskog radija, kolovoza 2009.