Smrću A. G. Matoša i objavljivanjem Wiesnerove antologije 'Hrvatska mlada lirika' (1914), u kojoj ponajviše sudjeluju još posljednji „discipulusi“ Matoševi – završava razdoblje moderne. Nakon relativno kraćeg predaha u stvaralaštvu već tijekom 1916. na literarnu scenu glasno i uspješno stupa nova generacija: Miroslav Krleža, Tin Ujević, Ulderiko Donadini, Antun Branko Šimić.

U povijestima književnosti to novo razdoblje, po već ustaljenoj književnoj periodizaciji, koje otvaraju spomenuti pisci, često se proteže kao cjelina, sve do početka Drugoga svjetskog rata, i obilježava povijesno-političkim, a ne literarnim pojmom: književnost između dva rata. No, ovaj period nije jedinstven ni cjelovit po svojim stilskim obilježjima: prvu fazu toga razdoblja, istaknutu kao vrijeme avagardnih eksperimenata, traženja ekspresionističkih poetoloških izraza, zatvara smrt najistaknutijih naših ekspresionista Donadinija i A. B. Šimića, kao i Krležino ograđivanje od vlastitih ekspresionističkih početaka. Druga je pak faza obilježena snažnim prodorom socijalne tematike i vraćanjem stilskim obilježjima realističkog iskaza.