Gregorić na neki način oživljava i revitalizira neke od svojih uspjelijih priča, ali sada proživljenih kroz dvadesetak godina iskustva život u inozemstvu, i ponovo pokreće, instituira ono određeno bogastvo imaginacije, rječnika, naracije zbog kojega ga je američki pisac Charles Simic davno uspoređivao s Donaldom Barthelmeom, značajnim američkim metafikcionalistom 60-ih, ali više u smislu širine i raznolikosti referencijalnoga polja, a manje u smislu tematske srodnosti. U ovoj zbirci, pisac nas na neki način ponovno uvodi kroz vrata zlatnih godina hrvatske proze 70 i 80-ih, kroz ona iskustva koja su bile prepoznata u tako različitim grupama kakvi su bili naši Borgesovci, prethodnici prve i, rekao bih, najjače generacije „Quoruma“, ali sada služeći se jednim realističnijim pripovjednim modelom, manje orijentiranim na pronalaženje jezične bravure i stilističke akrobatike… Upravo ovakve slojevite priče su sukus nečega što opstoji kao dragocjena protuteža pomalo uniformnoj produkciji stvarnosne fikcije koja je obilježila devedesete. Neke od posebice uspjelih priča su kao mali bljeskovi u kojima samo jedna riječ, jedna zaboravljena asocijacija, naziv ili aluzija, u nama budi ironiju nostalgične prepoznatosti nekih vremena u kojima se živjelo mirnije i sretnije, a koja smo uzalud pokušali izbrisati ili ispolitizirati baš do mjere u kojoj Boris Gregorić tvrdoglavo to odbija to učiniti kao pisac vanserijskog dosega.
Velimir Visković