Ukratko, kad u nekom novom čitanju malo splasne užiće, prepoznavanje i ono Bosne što je ima u meni, hladnija znanstvena analiza, u kojoj recipijent od struke gubi pravo priznati da ga je Jasminov tekst skroz fato, pobrojat će sve situacije koje idu u prilog tezi o žanru.

Roman je pisan, ponavljam, u okvirima romana povijesnog ili o povijesti, ali njegova romanesknost, zanimljivost, pojačana je i brojnim epizodama koje gradiraju radnju, čine priču napetom, a čitatelja dovode u stanje nestrpljivosti... Imamović, na tradiciji najboljeg bosanskog pripovjedaštva, navješćuje ono što se ima dogoditi...

Oslikavanje i pojačavanje priče rečenicama sa stećaka (a sve one imaju svoje podrijetlo) neprocjenjiva su mjesta romana. Kameni zapis svjedoka daje mu pouzdanost i snagu...

Uz ovaj roman čitatelj se osjeća bolje. I počinje razumijevati ne samo da čovjekova sreća ne smije zavisiti od vanjskih okolnosti, nego i da pretjerana blizina moćnima i poželjnima, može koristiti ali i škoditi. I da je zato najmudrije držati se lijepe literature. Romana kao što je Imamovićev, blag i mio u svom naslovu, a majstorski izgovoren i pouzdan u svom sadržaju.

Iz pogovora Julijane Matanović