KRITIKA: Jurica Pavičić - 'Patrola na cesti' (V.B.Z., 2008.)

Uz redovitu novinsku kolumnu u kojoj dugi niz godina iz tjedna u tjedan secira anomalije aktualne hrvatske socijalno-društvene zbilje, Jurica Pavičić je u zadnjih desetak godina autorski iznjedrio i jednu dramu te pet romana. Ta su djela uglavnom bila nastavak njegova novinarskog rada literarnim sredstvima jer se u njima također bavio kritikom deevolucijskih procesa domaćega svagdana, no nova knjiga u kojoj je sakupio deset kratkih priča nastalih u zadnjih desetak godina (od kojih je većina dosad neobjavljena, a tek nam je nekoliko njih poznato iz pojedinih zbornika nove domaće proze) svojevrsni je korak naprijed u slučaju ovog vrlo produktivnog splitskog pisca.

U pričama iz zbirke ''Patrola na cesti'' Pavičić napušta žanr trilera (kojemu pripada većina njegovih romana baš kao i drama ''Trovačica'') i fabule svojih kratkih proza smješta u obiteljski intimitet, prvenstveno se koncentrirajući na odnose među ljudima unutar obiteljske zajednice. Njegovi likovi više nisu puke marionete u svojstvu medijatora zbilje kojima je uloga ukazati na manjkavosti i boljke hrvatske svakodnevice, i to kao žrtve istih, te pomoću kojih autor svagdanu upućuje kritičke strelice, već se sad radi o punokrvnim akterima od krvi i mesa koje Pavičić vidno simpatizira i voli te s kojima suosjeća, a u kojima se čitatelj nerijetko prepoznaje. I u ovim je pričama, baš kao i u svojim romanima, Pavičić vrlo uvjerljiv u društveno-socijalnoj kontekstualizaciji i prikazu zbilje. No za razliku od npr. romana ''Kuća njene majke'' kojega je začinio mnogokojim izravnim, kritički intoniranim žurnalističko-esejističkim ekskursom, priče iz zbirke ''Patrola na cesti'' lišene su takvog direktnog angažmana, jer se autor suzdržava od dociranja i moraliziranja i pušta čitatelju da sam izvlači zaključke. Dodatni je razvojni pomak uočljiv u vidljivu trudu (i uspjehu) kod transparentnosti motivacije postupaka protagonista, što je također bila jedna od manjkavosti primijećenih u pojedinim Pavičićevim romanima.

Pojedine priče Pavičić posvećuje nekim dragim mu umjetnicima poput Joycea, Hustona, Carvera, Borgesa, Tarra ili Olmija te premda atmosferom ili ponekom scenom, sekvencom ili rečenicom uspijeva upaliti onu recipijentovu referencijsku lampicu prepoznavanja, takve se posvete ipak čine pomalo preuzetnima. Naslovnu, vrlo uspjelu priču autor u cijelosti piše na temelju Springsteenove pjesme ''Highway patrolman'' , a upravo se stih ''If man turns his back on his family, he just ain't no good'' može detektirati kao provodni leitmotiv čitave Pavičićeve zbirke. Većina se priča naime tematski vrti oko obitelji i veza između njezinih članova, s autorom fokusiranim na propitivanje čvrstoće povezanosti između bliskih srodnika, čvrstoće koja postaje upitna u kriznim situacijama koje generiraju bolest, smrt, razvod. Suprotno većini autora tzv. neorealističke hrvatske proze koji svoje tekstove urbano ambijentiraju, Pavičić svoje kratke proze smješta u dalmatinsku provinciju, što ga donekle čini bliskim Karakašu i njegovim u Liku situiranim pričama, iako Pavičić ne poseže za grotesknim motivima koje Karakaš rabi u svrhu atraktivizacije i privlačenja pažnje. Pavičić se ne trudi biti ''cool'' tematiziranjem većem dijelu publike stranog narkomanskog ili navijačkog miljea već su njegove proze locirane u manje atraktivno, ali publici vrlo blisko, okruženje obiteljska četiri zida. U prozama iz ove zbirke autor beletrizira teme lišene spektakularnosti poput odlaska na sprovod u zavičaj ili situacije tridesetogodišnjaka koji i dalje žive s roditeljima, teme iz crne kronike kojima se bavio u svojim romanima ovoga puta ostavljajući po strani, što je također hvalevrijedan potez jer dokazuje da se ne radi o autoru-štanceru već piscu sposobnom za promjenu žanra i tematike.

Iako zbirku ''Patrola na cesti'' čine kvalitativno ujednačene, uglavnom vrlo dobre priče, najuspjelijima se ispostavljaju dvije najopsežnije proze: naslovna koju autor gradi na opoziciji dva karakterno posve različita brata, koji se usto nalaze i na suprotnim stranama zakona, te na oglasu iz Slobodne Dalmacije temeljena priča ''Žena koja je nestala''. Ta priča (kao i većina ostalih) svojom na filmskoj montaži temeljenoj strukturi zaziva (a zanimljivošću svakako i zaslužuje) ekranizaciju, a u njoj autor uspješno sažima motive prisutne u većini ostalih kratkih proza: od zavičajnosti i malomišćanske mediteranske atmosfere, preko skrbi o onemoćalom srodniku, do generacijskog jaza, patrijarhalnosti i konzervativizma, te neostvarenih snova, gašenja ljubavi i popucalih obiteljskih spona. Vrlo je dobra svakako i priča ''Drugi kat, nebo'' koja otvara zbirku, a u kojoj je na malom prostoru autoru uspjelo karakterizacijski vrlo uvjerljivima i psihološki iznijansiranima učiniti velik broj likova jedne obitelji, uvelike obilježene konzervativnošću patera familiasa, istovremeno se dotaknuvši i pokoje mediteranske ''rak-rane'' poput devastacije ambijenta i apartmanizacije, dok je odlična, vrlo dirljiva i slojevita priča ''Južni sprovod'' mudro odabrana za zatvaranje i fino zaokruženje ove koherentne i dojmljive zbirke priča. Vrlo povoljan dojam o zbirci tek donekle umanjuju dvije proze: nedovoljno dorađenom i pomalo zbrzanom mogla bi se proglasiti tek priča ''Subotnji derbi'', dok je u slučaju priče "Opća povijest nogometa" (otprije nam poznate iz Frakturine zbirke nogometnih priča ''Slobodni udarac'') previše primjetna iskonstruiranost i shematizam.

Uglavnom, knjiga ''Patrola na cesti'' zbirka je kvalitativno ujednačenih, fino zaokruženih i na filmskom iskustvu baziranih kratkih priča u kojima Pavičić beletrizira neke u domaćoj književnosti rjeđe zastupljene teme i motive ali i uspješno izbjegava ponoviti neke manjkavosti svojih romana, dokazujući da se ipak bolje snalazi u kraćim formama.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno na portalu Kupus.net