KRITIKA: Drago Glamuzina – ''Tri'' (Profil, Zagreb, 2008.)

Domaćoj književnosti sklona publika već je gotovo 10 godina u prilici pratiti kako se neorealistička, tzv.stvarnosna književnost proširuje prema poeziji, čije osnovne značajke posljedično postaju simplifikacija i narativizacija. Tome trendu domaći su pjesnici - pomalo čak i defetistički, usudio bih se reći - odgovorili masovnom preorijentacijom na prozni izričaj, čemu je vjerovatno dodatno kumovala i medijska pažnja što su je posljednjih godina osvojili prozaici i njihovi romani, nauštrb poezije koja je gurnuta u zapećak medijskog prostora i tavori još samo u rijetkim izdancima poeziji usmjerene časopisne periodike. (Pritom nikako ne bih volio pomisliti kako pjesnike na ovaj transfer nagoni sumnja u moć poezije...) No, također je vrlo važno primjetiti da i većina tih dotadašnjih pjesnika u svojim proznim pokušajima preuzima značajke koje krase glavninu domaćeg suvremenog proznog korpusa. Odnosno, kao što znamo, proza nam je već duže vrijeme inficirana trivijalizacijom, autorskim porivom za prijemčivošću i žurnalističkim, pojednostavljenim diskursom, a pjesnici koji poetski slog zamijene za prozni takvu situaciju izbjegavaju promijeniti pa isporučuju tekstove slične vrste, a koji, što je posebno razočaravajuće, ne dostižu kakvosnu razinu njihovih poetskih uradaka. (Čast rijetkim iznimkama poput Gromače, Rešickog ili Vadanjela). Korpusu pisaca koji su poetsko stvaranje zamijenili proznim pridružio se i Drago Glamuzina, autor vrlo hvaljene poetske zbirke ''Mesari'' iz 2001. g. koju velik dio kritike, uz zbirku ''Nešto nije u redu'' Tatjane Gromače, smatra vrhuncem domaće tzv. stvarnosne poezije.

Glamuzina je nedavno objavio svoj prvi roman naslovljen ''Tri'' u kojemu je svijet iz svoje poezije objavljene u knjizi ''Mesari'' nastojao prenijeti u prozni oblik, što nije trebao biti težak zadatak s obzirom da Glamuzininu poeziju karakterizira narativnost, odnosno da gotovo svaka njegova pjesma ima neku priču i da su pjesme napisane u obliku svojevrsne proze u stihovima. U većini pjesama iz rečene zbirke Glamuzina tematizira ljubavni trokut odnosno opisuje određene događaje i situacije vezane uz ljubavni život protagonista, a u knjizi ''Tri'' iste te prizore prethodno već iznesene u poetskom obliku on pretočava u prozu, u romanesknom obliku. Poetsko se podrijetlo u romanu pritom prepoznaje u njegovoj fragmentarnosti i nelinearnosti, uz to što roman završava s dva ciklusa pjesama – što novonapisanih, što otprije nam poznatih iz zbirke ''Mesari'' – a koje su prisutne u svrhu nadopune i zaokruživanja slike o protagonistima i njihovim međusobnim odnosima. Radi se o odnosima obilježenima brojkom iz naslova jer se autor tematski fokusira na ljubavni trokut što ga čine novinar Goran, njegova supruga Sandra i ljubavnica mu Hana. Glamuzina naglasak stavlja na beletrizaciju ljubomore kao patološkog oblika ljubavi koja u slučaju Gorana i Hane ide tako daleko da oni oboje iz života onoga drugog nastoje istisnuti sve što nije povezano s njima - Hana se boji svih žena s kojima Goran dolazi ili bi mogao doći u dodir na bilo koji način, a Goran svoju ljubomoru fokusira na sve ljude iz Hanine prošlosti. Rukopis je prepun scena njihovog međusobnog verbalnog mučenja, upornog ispitivanja i neprestanog sumnjičenja i uhođenja, što postupno poprima iracionalne oblike, čega su oboje svjesni ali si nisu u stanju pomoći, pa uporno i dalje ustrajavaju na histeričnim, iscrpljujućim ljubomornim ispadima.

S druge strane Goranov odnos sa suprugom Sandrom temelji se na međusobnom razumijevanju, toleranciji i iskrenosti. No premda Sandra zna za suprugovu vezu s Hanom te je nastoji tolerirati, taj preljubnički odnos s vremenom ipak počinje razarati i njihov bračni život. S tim u vezi autoru valja zamjeriti manjak pažnje koju pridaje Goranovu odnosu sa suprugom (uz gotovo potpuno izostavljanje njihova djeteta iz priče) uslijed čega Sandrino toleriranje suprugove nevjere ostaje neuvjerljivo, a njihov odnos nedovoljno elaboriran i nejasan. Naravno, i inkviziciji slično uporno međusobno ispitivanje i sumnjičenje između Gorana i Hane – a na opise čega Glamuzina troši najviše prostora – s vremenom poprima značajke nerealnog (osobito s obzirom da svoje junake Glamuzina predstavlja kao izrazito inteligentne osobe) a svojom prekobrojnošću i repetitivnošću ti prizori neizostvano počinju i iritirati. Vjerovatno i sam svjestan svega toga Glamuzina svoj rukopis nadograđuje metaliterarnim dionicama kojima sugerira kako cijelo vrijeme ustvari čitamo o iskustvima likova iz romana kojega Goran piše. Na taj način, osim što iznalazi izliku za neuvjerljivost, Glamuzina svoj rukopis želi obogatiti dodatnim slojem kojega će, kako se nada, znati cijeniti tzv.zahtjevnija publika. Pritom zaboravlja kako takva publika ima (groznu) osobinu da zna prozreti razloge takvim autorskim nastojanjima.

Nažalost, roman ''Tri'' ispostavlja se još jednim u nizu nepotrebnih romana – kakvi su primjerice bili Pintarićev roman ''U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo'' ili ''Šibajući mrtvoga konja'' Milana Fošnera – u kojima autori ne dosežu kakvosnu razinu svojih prethodnih poetskih ostvarenja; roman ''Tri'' naime nema snagu Glamuzinine poezije a situacije i prizori koji su pri posredovanju u poetskom slogu osvajali izrazitom dojmljivošću, u proznome se obliku čine banalnim i već viđenim derivacijama, s ponavljanjem istih ili sličnih fabularnih obrazaca kao izrazitim balastom. Paradoksalno, ali upravo se poezija – kojom je, smjestivši je na kraj romana, autor želio obogatiti i nadograditi svoj romaneskni rukopis – naposljetku ispostavila potvrdom nepotrebnosti ove proze, odnosno svojevrsnim corpusom delicti njezine redundancije.

Napisao Božidar Alajbegović,
objvaljeno u Bibliovizoru trećeg programa Hrvatskog radija