Knjiga pjesama Ivane Šojat-Kuči "Sofija plaštevima mete samoću" poetski razlaže stanja ženskoga subjekta situiranog uglavnom u prostor jake dominacije nenaklone mu zbilje. Utoliko se ti poetizirani "portreti žena" mogu čitati i kao iskazi o oštricama svijeta, gdje se "duše žena" klate pokušavajući održati emotivnu i egzistencijalnu ravnotežu usuprot padu u besmisao i potpuno ništavilo.

Mimo vazda agilnih feminističkih pregnuća, autorica uglavnom poharane, ponižene, isprane i ranjene ženske intime pokušava "lirski sanirati" katalogom emotivnih registracija ili ispovjednim zagovorom, kadšto i izgovorom.

Iako "stvarnosno čitke" – rekli bismo, u gotovo linearnoj putanji – pjesme okupljene u knjizi "Sofija plaštevima mete samoću" izmiču poetičkom redukcionizmu takvog tipa pjevanja u hrvatskom pjesništvu i računaju s čestim diskursivnim obratima i iznenađenjima, nekada se nudeći kao izvješće o stanju, a nekada naprosto kao kumulirajući poetski "obrazac". Kako bilo, autoričina knjiga-koncept samosvojan je i osviješten prilog recentnom trenutku mlade/mlađe hrvatske poezije. Štoviše, ohrabrujući signal da rješenja "krize jezika" kao "krize viška stvarnosnosti" možda leže u preformuliranju statusa lirskog subjekta.

Šojat-Kuči ne piše o sebi iz sebe, već iz drugih. Točnije, njezine pjesme pišu "Druge".