KRITIKA: Sanja Lovrenčić – 'Martinove strune'', (izd. Leykam International, Zagreb, 2008.)

Sanja Lovrenčić 47-godišnja je spisateljica rođena u Kninu; autorica četiriju knjiga pjesama, dviju proznih zbirki, šest romana i cijelog niza radio-drama i knjiga za djecu te velikog broja prijevoda s engleskog, francuskog i njemačkog. No, i unatoč obimnoj bibliografiji te brojnim primljenim nagradama Sanja Lovrenčić je medijski nedovoljno eksponirana pripadnica tzv. nevidljivih autora, koji nezasluženo ostaju u sjeni nekih razvikanijih, premda oskudnije darovitih i puno manje produktivnih pisaca. Loš medijski tretman njezinog rada vjerojatno je uvjetovan činjenicom što je njezino stvaralaštvo svjesno lišeno vulgarnosti, psovki, žargona i tematizacije seksa, nasilja i kriminalnog polusvijeta, pa je čak u svoj roman 'Klizalište' iz 2003.godine Sanja Lovrenčić uvrstila naputak u kojemu čitatelju ironično savjetuje da, ako rukopis smatra nedovoljno realističnim, neka slobodno sam na određena mjesta pridoda psovke, žargon i opise seksa. Premda se u nekoliko novijih romana ('Dvostruki dnevnik žene sa zmajem', 'Klizalište') autorica sve više odmiče od hermetičnosti svoga ranog opusa te napušta svojstvenu joj sklonost bajkovitosti i fantastici okrečući se realističnijim prosedeima i fabulama čvršće usidrenima u stvarnost, ona i dalje ustrajava na suptilnom, toplom, nježnom i rafiniranom izričaju, ne mareći za trendove i izbjegavajući podilaženje publici.

Aktualni roman 'Martinove strune', ovjenčan međunarodnom nagradom Steiermaerkische Sparkasse za 2008. godinu, nova je potvrda takvoga autorskog opredijeljenja Sanje Lovrenčić. Radi se o rafiniranoj psihološkoj studiji jedne gastarbajterske obitelji u kojoj autorica vrlo dojmljivo dočarava probleme s kojima se susreću ljudi pri prilagođavanju životu u novoj, nepoznatoj sredini. Mladen je arhitekt koji sredinom devedesetih u Hrvatskoj ne vidi nikakvu perspektivu te sa suprugom Tanjom i osmogodišnjim sinom Martinom odlazi u Njemačku, gdje pronalazi dobro plaćen posao i vješto se prilagođava životu u tuđini, ali se i sve više otuđuje od supruge i sina, kojima novonastala situacija puno teže pada. Dok je suprug usmjeren na posao i egzistencijalne ciljeve kojima teži, Tanja gubi čvrsto životno uporište; ne uspijevajući se otrgnuti vrtlogu samosažaljenja i osjećaju posvemašnje osobne nedostatnosti i beskorisnosti ona postupno tone u egzistencijalni ponor i depresiju, zanemarujući pritom sina i od supruga se sve više udaljavajući. S druge strane osmogodišnji se Martin ne uspijeva zbližiti sa školskim vršnjacima i sve se više osamljuje, od ljudi se braneći šutnjom i bježeći u svijet glazbe i mašte kojom ublažava obrise stvarnosti.

U dionicama Martinovih skitnji mentalnim prostorima igre i mašte do izražaja dolazi autoričina sklonost fantastici i bajkovitosti te iskustvo pisanja književnosti za djecu, no premda su otkloni u fantastiku vrlo blagi i ne pretjerano brojni, optimizam nespoznatljivosti je uspješno inauguriran, uz posljedično, iako tek kratkotrajno, ublažavanje turobnosti. Najdojmljivije stranice autorica ostvaruje uvjerljivo i psihološki iznijansirano oslikavajući rastuće Tanjino nezadovoljstvo i gubitak njezine egzistencijalne ravnoteže, suptilno dočaravajući postupan raspad njezina identitetnog ustrojstva i stupnjevito postepeno otuđenje od supruga, gradacija kojeg se kreće od zatomljivanja osjećaja, preko rastućeg zida neizgovorenih riječi pa sve do posvemašnje šutnje i alijenacije. Metaliterarne digresije i autorefercijalnost, elementi u značajnoj mjeri zastupljeni u nekim prethodnim autoričinim romanima ('Klizalište' i 'Dvostruki dnevnik žene sa zmajem') u novome su romanu u potpunosti izostali, no tematizacije umjetnosti i samoostvarenja kroz umjetničku kreaciju i ovoga su puta bitnim sastavnicama djela. Štoviše, ljubav prema glazbi i sviranje violončela osmišljeni kao utočište i sredstvo Martinova bijega od stvarnosti, ali i kao povezujući faktor sa životom u zavičaju i voljenim djedom, te kao sredstvo autorskog propitivanja artificijelnosti zbilje, rukopisnu slojevitost svakako bitno obogaćuju.

Autorica se uglavnom zadržava u zatvorenom, obiteljskom svijetu, dok pojedini drugi likovi ostaju po strani, neiskorištenog dramatskog potencijala. Fokusirajući se isključivo na psihološka proživljavanja majke i sina, očeva perspektiva biva potpuno zanemarena, dok bi njegov doživljaj situacije priču učinio potpunijom. Izostankom očeve perspektive ostaje dvojba oko njegove moguće krivice (u smislu eventualne bračne nevjere), temeljene na Tanjinim nepotvrđenim slutnjama. No, iako se takav postupak možda čini nepravednim prema njegovom liku, autentičnost i uvjerljivost ipak nisu umanjene niti je narušena logika fabularne i rukopisne koncepcije, posebice s obzirom na otvoren kraj priče.

Sve u svemu, radi se o ozbiljnoj i dojmljivoj beletrizaciji u nas začuđujuće rijetko obrađivane teme, osobito u kontekstu toliko velikog broja gastarbajterske populacije, te novoj potvrdi Sanje Lovrenčić kao spisateljice s kvalitetnim i ujednačenim, te vrlo raznolikim i samosvojnim ali i nezasluženo zanemarenim opusom, revalorizacija kojega se svakako čini jednim od imperativnih zadataka.

Napisao Božidar Alajbegović
objvaljeno u Bibliovizoru 3.programa Hrv.radija, veljača 2009.