KRITIKA: Darko Lukić – ''Bijeg od budućnosti'' (Profil, 2008.)

''Bijeg od budućnosti'' treći je prozni naslov Darka Lukića, teatrologa i profesora na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, objavljen deset godina nakon njegova prethodnog romana ''Uzaludnosti'', a čiju razinu kvalitete, odmah valja reći, nije dosegnuo.
Radi se o pitkom i nepretencioznom romanu čija fabula prati osam likova, sve odreda dobrostojećih pripadnika zagrebačke srednje i više klase – odvjetnik, liječnica, likovni kritičar, slikar, glumica, uspješni poslovni čovjek, itd. – a koje zatječemo u pripremama za odlazak na doček Nove godine u novootvoreni, ekskluzivni zagrebački hotel ''Metropolitan''. Svakome iz okteta protagonista autor posvećuje zasebno poglavlje u kojemu čitatelja upoznaje s njihovim problemima (uglavnom vezanima uz ljubav ili posao), a kako bi protagoniste još čvršće međusobno povezao – iako ih vežu rodbinske, poslovne i prijateljske spone – Lukić u priču uvodi i lik vidovnjakinje Rabie al Sallam, koju su svi oni, kako saznajemo, nedavno posjetili. Lik vidovnjakinje u funkciji je sugeriranja nesigurnosti, prvenstveno na osobnom, intimnom planu likova ali i na razini tektonike društveno-socijalnih i političkih odnosa i prilika, ali Rabia al Sallam autoru služi i u svrhu ironizacije. Međutim, upravo se u ironiji i pripovijednoj poziciji prepoznaju i najveći problemi romana.

''Bijeg od budućnosti'' je naime ispripovijedan od strane tzv. sveznajućeg pripovjedača u trećem licu koji ni u jednom trenutku nije neutralan već se spram likova odnosi s velikom dozom ironije, i u slučajevima kad posreduje događaje, baš kao i kad poziciju trećeg lica koristi u funkciji prvoga, kao medijator razmišljanja i osjećaja protagonista. Naratorova je pozicija arogantna i nadmena, te često vrlo podsmješljiva u odnosu spram likova, čime se čitatelja onemogućuje u stvaranju empatijskog odnosa i što uvjetuje gubitak interesa za daljnji tijek sudbina aktera priče. No, uz malo autorske mašte, to je vrlo lako moglo biti izbjegnuto a da se pritom ne otupi ironijska oštrica. Lukić je naime ulogu pripovjedača mogao predati liku pisca koji priču što je u romanu pratimo piše po narudžbi neke televizijske kuće, za potrebe televizijske sapunice (jer priča romana upravo tome žanru i nalikuje). Tako bi ironija i arogancija imale nositelja u liku pisca kroz čiju se ironijsku svijest prelama mozaik odabranih likova i tema, a roman je mogao biti obogaćen dodatnim slojem - tematizacijom samog stvaralačkog čina, odnosno književnog procesa. Elementi toga su uostalom ionako već prisutni u obliku nekoliko fusnota i metaliterarnih digresija (poput povremenih direktnih obraćanja čitatelju) ali se u takvom obliku doimaju nepotrebnim balastom i unose konfuziju, dok bi kroz lik pisca postali funkcionalni i zapravo, vrlo efektni. Efektni bi također, a vjerojatno i duhoviti, bili i ironični piščevi komentari upućeni akterima priče – posebno onima koje ne simpatizira, a kakvi su, kako se čini, u većini – ali bi to autoru otvorilo prostor i za razvijanje dodatnih referencijskih veza, npr. s Woodyjem Allenom i njegovom također na metanaraciji baziranom ''Purpurnom ružom iz Kaira'' (roman je naime ionako garniran zrncima duhovitosti na tragu tog kultnog filmaša). Osim toga, fabularna iskonstruiranost i shematizam bi kroz piščev lik dobili opravdanje, te bi priča bila čvršće uokvirena, što s likom vidovnjakinje nije zadovoljavajuće provedeno, u tolikoj mjeri da se Rabia al Sallam doima čak i suvišnim likom.

Što se tiče likova, oni su tek nedovoljno razrađene skice svedene na jednu klišejiziranu dimenziju – posesivna majka, beskrupulozni odvjetnik, ambiciozna pravnička vježbenica, samoljubiva glumica, itd. – a autor ih prečesto rabi kao glasnogovornike svojih ideja, odnosno kao posrednike vlastitih komentara pojedinih odjeljaka aktualne hrvatske zbilje. Pritom se najčešće bavi temama iz sfere kulture i kazališta (npr. zaplotnjačke igrice unutar kazališne zajednice), ali i to je već tisuću puta napisano (i pročitano). Tražimo li Lukićeva srodnika na domaćoj književnoj sceni, prepoznat ćemo ga u Tomislavu Zajecu, autoru koji u svome opusu, poput Lukića, osim romana ima i nekoliko dramskih tekstova; junaci ''Bijega od budućnosti'' urbani su i otuđeni usamljenici baš poput Zajecovih junaka, no Lukić se zaustavlja tek na sugeriranju ispraznosti njihovih života i konstanto inzistira na ležernosti svoga pisma, ne ulazeći duboko u intimne svjetove svojih likova, u čemu je Zajec mnogo ambiciozniji i ozbiljniji. Mozaična struktura Zajecovih romana pritom je bitno kompleksnija od također mozaične, ali puno jednostavnije kompozicije Lukićevog ''Bijega od budućnosti'', a sklonost odabiru jednostavnijih rješenja kod Lukića se očituje i u pripovjednoj poziciji trećeg lica jednine, za razliku od Zajecovog, izvedbeno zahtjevnijeg pripovjednog višeglasja u prvome licu.

''Bijeg od budućnosti'' tako se ispostavlja lako čitljivim i tek povremeno zabavnim romanom, odnosno svojevrsnom efemernom simulacijom televizijske sapunice u književnom mediju, što je korak natrag u odnosu na Lukićev puno kompleksniji, ambiciozniji i dojmljiviji, deset godina stariji roman ''Uzaludnosti''. Ostaje nam nadati se da naslovi tih dvaju romana ipak ne očituju eventualan autorov stav spram nastavka svog spisateljskog rada već da je novi roman tek rezultat nekovrsnog treninga, nakon desetogodišnje autorove stanke u pisanju proze.

Napisao Božidar Alajbegović
objvaljeno u 'Bibliovizoru' trećeg programa Hrvatskog radija, siječanj 2009.