KRITIKA: Laurence Sterne – ''Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji'' (Algoritam, Zagreb, 2008.)


Nakon što smo prije četiri godine, u izdanju Naklade Ljevak dobili novi prijevod slavnog i za povijest književnosti po mnogočemu prekretničkog djela Laurencea Sternea ''Život i nazori gospodina Tristrama Shandyja'', Algoritam nas je lani razveselio svojevrsnim nastavkom i epilogom toga romana, Sterneovom knjigom ''Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji''. Izvorno objavljivan u ciklusima od po nekoliko svezaka između 1759. i 1767.godine ''Tristram Shandy'' smatra se jednim od djela koja su postavila temelje modernog romana. Dotadašnji romani naime uglavnom su obuhvaćali memoaristiku i epistolarnu prozu, te književne obrade legendi i bajki, odnosno pripovijesti s prevladavajućim fantastičnim elementima, dok romani Laurenecea Sternea, Daniela Dafoea, Samuela Richardsona i Henryja Fieldienga – autora koje se smatra začetnicima novoga građanskog romana osamnaestog stoljeća – kao novost uvode realističko pripovijedanje o životnoj stvarnosti pojedinca. Ono što romane Laurencea Sternea pritom posebno izdvaja jest izrazita sklonost sentimentalnosti, ali i književnom eksperimentiranju.

Sterneov roman ''Tristram Shandy'' sastavljen je od monologa glavnoga lika koji gotovo polovicu romana pripovijeda iz pozicije još nerođenog djeteta, a autor linearnost naracije svjesno i namjerno razara mnoštvom asocijativnih digresija kao i umetanjem zvjezdica, točkica, crnih i praznih stranica te nedovršenih i ispremješanih poglavlja, što sve roman čini vrlo inovativnim te umnogome različitim u odnosu na prethodnike, i zapravo anticipatorskim za razvoj žanra, posebice romana struje svijesti. Iako je pomicanje granica žanra kod toga romana u prvome planu, sentimentalnost je također neprestano prisutna – kao logičan odraz protagonistova melankoličnog temperamenta – ali je ona još razvidnija u slučaju Sterneova drugog romana, gdje je, nimalo slučajno, istaknuta već i u samom naslovu.

U ''Sentimentalnom putovanju po Francuskoj i Italiji'' Sterne posredstvom svoga alter-ega – svećenika Yoricka – opisuje vlastita putovanja Francuskom i Italijom tijekom 1765. godine i pritom ponovo zanemaruje očekivanja i odstupa od uobičajenih žanrovskih konvencija. Naime, iako piše putopisnu knjigu ona je gotovo u potpunosti lišena opisa predjela kojim junak prolazi i gradova koje posjećuje; Sterne knjigu ispunjava samoanalitičkim dionicama i osobnim reminiscencijama i refleksijama a uobičajene i očekivane objektivne opise prostora, gradova i pejzaža zamjenjuje subjektivnim razmišljanjima o ljudima, njihovom ponašanju i moralu, uz mnoštvo duhovitih anegdota i dramatičnih zgoda i incidenata. Sterneova pripovjedača prvenstveno zanimaju ljudi te život i njegovo pulsiranje dok građevine i prostore on gotovo potpuno zanemaruje; naoko nebitnim sitnicama iz svakodnevna života on pridaje prvenstvo pred tzv. stvarima od općeg značaja (poput politike, ekonomije itd.), premještajući na taj način interes s izvanjskog na ono unutrašnje, emotivno, intimno. Umjesto u ljepotu hramova, građevina i predjela, Sterneov se putnik zagledava u ljepotu ljudskih srdaca, njihovih duša i umova, i stoga je njegovo pismo u potpunosti ispunjeno dojmljivom osjećajnošću, kao odrazom autorova svjetonazora temeljena na mišljenju da se pobuđivanjem lijepih osjećaja u ljudima, njih može navesti i na plemenito međusobno postupanje.

Sterne piše s neprestanim samonametnutim ciljem na umu : ''ljude naučiti da vole svijet i druga bića koja su na svijetu s njima'', a prednost je putovanja upravo u tome što nam omogućuje da upoznamo druge ljude i njihove običaje te se tako naučimo međusobnoj snošljivosti. Njegovo je pismo pritom odrazom vrlo razvijena osjećaja za konkretizaciju i detalje, ali i iskazom izrazito živahnog duha i neizmjerne inteligencije, možda najizrazitije očitovane u dojmljivoj dionici posvećenoj junakovom iščitavanju raspoloženja i razmišljanja iz nijemih gesta, grimasa, facijalnih ekspresija i tjelesnih pokreta ljudi koje susreće na gradskim ulicama. Majstorsko vladanje takvom ''prevodilačkom vještinom'' on smatra preduvjetom napretka društvenosti, trudeći se na taj način preduhitriti eventualne nesporazume i nerazumijevanje i izbjeći bilo kakvu nesuglasicu, svjestan da je ljudski život sam po sebi dovoljno težak i bez razmirica i nepotrebnih svađa. Svako eventualno svjetonazorno i stavovno razmimoilaženje on ublažava humorom, a sugovornikovu se svađalačku strast trudi razoriti katarzičnim učinkom smijeha; na suosjećajnosti i čovječnosti bazira sve socijalne kontakte te se u svakoj prilici nastoji staviti u kožu (i um) onoga drugoga, kako bi shvatio motivaciju postupaka i razloge koji čovjeka vode pri ophođenju.

Takozvana filozofija radosti zasnovana na imperativu dobra ponašanja i vesela raspoloženja u svakoj situaciji i životnoj okolnosti temelj su Sterneova življenja, pa tako i pisanja, kojega odlikuje izrazita lakoća i zabavnost, te posljedična radost koju u publike izaziva. Sterneovo pismo vrlo je blisko govoru, rečenice su ritmične i tečne a dijalozi odišu autentičnošću i odražavaju neizmjernu pažnju s kojom autor pristupa sugovornicima, jer izvorište svoga pisma i nadahnuće pronalazi upravo u ljudima, njihovim iskustvima i društvenoj interakciji. No, osim s tzv. običnim pukom, Laurence Sterne dijalogizira i s književnim prethodnicima – spomenimo samo primjer Yorickova putnog pratitelja Le Fleura čija je sancho-pansovska uloga apostrofirana i parafrazom tužaljke za uginulim magarcem iz Cervantesova remek-djela – a književna povijest svjedoči velikom utjecaju koje je ''Sentimentalno putovanje...'' izvršilo na naredne književne naraštaje, posebice europskih, pa tako i hrvatskih autora. Antun Gustav Matoš je upravo Laurencea Sternea proglašavao jednim od svojih lieblinga, a njegov je utjecaj najprimjetniji u slučaju ''Putositnica'' Antona Nemčića, putopisne knjige iz 1844. g. u kojoj se Nemčić, opisujući svoje putovanje po Hrvatskoj i Italiji, izravno poziva na ''Sentimentalno putovanje'' te pri pisanju slijedi temeljne Sterneove postupke.

Napisao Božidar Alajbegović
objvaljeno u 'Vijencu', broj 388, siječnja 2009.