Zašto pakovati Baretiću i Perišiću?

srijeda , 14.01.2009.


Kako je na top-listi koju je sastavio KIS, a objavio Jutarnji list 9. siječnja došlo do "dramatične" promjene naslova, i kako je njima manipulirano, kako je iz oba naslova očito da zbog nečega Robert Perišić ne smije biti proglasen pobjednikom, ali da zato Renato Baretić mora po svaku cijenu biti istaknut kao gubitnik, te kako je "Hotel Grand" proglašen neuspješnim premda brojke govore da se radi o apsolutnom hitu citajte u komentaru Krune Lokotara :



Zašto pakovati Baretiću i Perišiću?

Dođe tako Nova godina, doba rekapituliranja, valjda to znači pobrojavanja kapitala – pa tako i onog simboličkog - pa je i Jutarnji list u suradnji s KIS-om objavio top-liste 20 najprodavanijih knjiga u kategorijama domaće i strane beletristike i publicistike, jer nam iste nasušno nedostaju, jer su one koje se pojavljuju tu i tamo razlog za suze i smijeh. Pohvalno, ako po domaćem običaju ne ode nastranu , jer top-liste su osjetljiva materija, teško marketinško oružje, najefikasniji orijentir kupcu izgubljenom u Guttenbergovoj galaksiji koja se širi. U svrhu mjerenja angažiran je KIS - knjižni informacijski sustav Valerija Jurešića, jedini servis koji se iole trudi mjeriti i obrađivati tržište knjiga prema prodaji u knjižarama.
Prve dvije liste, one publicističke, bile su uredno objavljene i opremljene naslovima koji su govorili o najprodavanijima knjigama: “Tajnu kupilo više od dvadeset tisuća čitatelja” i “Velečasni Sudac u par tjedana pretekao sve”. Zanemarimo sada lektorsku službu koja ne razlikuje par i nekoliko.

Perišić koji nestaje

No, zanimljiv zaplet krenuo je kada je izišlo večernje izdanje Jutarnjeg od 9. siječnja u kojem je objavljena top-lista prodavanosti domaće beletristike u 2008., a iznad nje kričao naslov: “Perišićev roman potukao i razvikanog Baretića”.
Zašto nije u skladu s dotadašnjom praksom i boljim uredničkim običajima naslov bio, recimo, “Roman Roberta Perišića najprodavaniji”, ne znam, kao što ne znam kome je trebalo istaknuti da novi Baretićev roman nije najprodavaniji, nego isticati nekakvu navodnu konkurenciju između dva autora (odnosno njihovih romana), konačno, zašto je trebalo nalijepiti pridjev "razvikani" uz Baretića, kada to može samo značiti da se radi o prereklamiranoj knjizi, o lažnoj vrijednosti, pogotovo kada su se baš svi kritičari složili da se radi o, u najmanju ruku, vrlo dobrom djelu. Reklo bi se da je naslov neprikladan, a vjerojatno bi se mogla izreći i koja teža kvalifikacija na račun takve opreme teksta. No, to sve skupa još nije naročito zanimljivo, navikli smo već da naslovi, podnaslovi i ostatak opreme ne zrcale ama baš ništa od onoga o čemu tekst govori, nego da senzacionaliziraju po svaku cijenu. Kulminacija zapleta, i pravi povod ovom tekstu, počinje se odvijati s jutarnjim izdanjem Jutarnjeg, kada isti tekst i ista top-lista odjednom izlaze opremljeni novim naslovom: “Baretić nije ponovio uspjeh ‘8. povjerenika’” ()http://www.jutarnji.hr/kultura/knjige/c/art-2009,1,9,,147702.jl . E, tu stvari postaju stvarno zanimljive.

Naslov iz večernjeg izdanja svakako je trebalo promijeniti: da bi se sve dovelo u red bilo je neophodno izbaciti Baretića iz naslova, a ostaviti, u skladu s običajima i logikom, slavljenika Perišića. Ali dogodilo se upravo obrnuto: iz novog naslova je nestao Perišić, a ostao je u njemu Baretić. Drugim riječima, očito je da Perišić zbog nečega ne smije biti winner, kao što je očito da Baretić zbog nečega mora biti proglašen loserom. Pa da vidimo kakav je to sa svojim novim romanom, na top-listi dvanaestoplasiranim “Hotelom Grand”, loser Baretić kada ga redakcija kulture Jutarnjeg čiju uredničku palicu - ili daljinski, tko će ga znati - drži Branimir Pofuk, kojega po funkciji smatram odgovornim za uporno i, po svemu sudeći namjerno, proglašavanje Baretića loserom.

I s trećinom – većina!

Renato Baretić je autor mega-bestselera “Osmi povjerenik” i bestselera “Pričaj mi o njoj”. Baretićev treći roman i šesta knjiga “Hotel Grand” je objavljen tijekom Interlibera, na Martinje, 11. studenog prošle godine. Valja pretpostaviti da ni s najbržom distribucijom “Hotel Grand” nije mogao stići u sve knjižare - posebice s obzirom na interliberovsku koncentriranost svih nakladnika - prije 20. studenog, dakle 40 dana prije isteka godine. Ali hajde, da nam bude lakše računati, recimo da se Baretićev roman prodaje punih šest tjedana, jer toliko je otprilike ostalo od Martinja do kraja godine. Iako ni to nije baš točno, jer su se podaci o prodaji slali još prije samog kraja godine pa je u njima obuhvaćena prodaja samo do 21.12. 2008. pa to zapravo čini samo četiri tjedna, ali nećemo sitničariti.
U tom roku prodano je po KIS-ovoj top-listi 806 primjeraka. Na stranu to što su interni podaci izdvača dvostruko veći, no pretpostavimo da su i druge knjige i drugi nakladnici jednako zakinuti u procjeni. Dakle i prema tim manjim podacima radi se o prodaji od cca 800 : 4 = 200 prodanih primjeraka tjedno. To bi značilo da bi tijekom cijele godine, s takvom prodajom, koju je, naravno, nemoguće održati u tom intenzitetu, Baretićev roman bio prodan u 10.000 primjeraka! To bi, riječima samog Valerija Jurešića: “Statistički, pravi hit odskače s dvostruko većom prodajom u odnosu na svoje pratitelje", bio doslovce – pravi hit!
“Hotel Grand” je objavljen praktično u doba darivanja, u doba potrošačke groznice, pa je još uvijek teško kvalificirati pravi intenzitet prodaje.. No kad bi nam stvarno bio cilj mjeriti pisca naspram pisca,i hit prema hitu, morali bismo im dati iste uvjete utrke, što znači da će krojitelji naslova Baretića i Perišića i stale moći mjeriti tek kada im daju ista 52 tjedna u prodaji, pa onda provjeriti tko je bolje prodao knjigu. Ovo je samo manipulacija imenima dvaju pisaca.
Promjenjeni naslov kaže i to da Baretić nije ponovio uspjeh “Osmog povjerenika”, što je istina u kumulativnom zbroju, jer “Povjerenik” se i ove godine dobro prodavao pa je s gotovo 1000 prodanih primjeraka zauzeo 11. mjesto top-liste, a 2005.-te i 2006-e bio najprodavanija domaća knjiga. S tim da se na tržištu nalazi točno pet godina i mjesec dana, ili 61 mjesec, dok se “Hotel Grand” prodaje točno mjesec i pol! Istini za volju, u prva dva-tri mjeseca nakon objave ni “Povjerenik” se nije prodao, koliko pamtim, u više od 200-300 primjeraka, ta knjiga je tek kasnije “proradila” i “radi”, kako vidimo, još i danas.
Za razliku od 2003. godine izdanog “Povjerenika” i ostalih knjiga objavljenih tijekom 2007. godine - a takvih je na top-listi Jutarnjega uvjerljivo najviše, čak dvanaest - knjige izdane tijekom 2008., pogotovo one izdane potkraj godine, poput “Hotela Grand”, nemaju ama baš nikakve šanse da zabilježe ozbiljniju prodaju i probiju se u vrh top-liste (od 20 naslova s nje, tek pet je objavljeno tijekom 2008. godine).
Ukratko, kada se udruže netransparentna metodologija (trebalo je naznačiti koliko tjedana su naslovi u prodaji ili pokušati izračunati tjednu prodaju, ili izuzeti knjige koje nisu u prodaji barem pola "obračunske" godine…) i ciljano neprikladna oprema teksta - umjesto top-liste koja orijentira dobivamo list koji manipulira listom i obezvrijeđuje je i uvečer i ujutro, i na papiru i na internetu. Ne znam zašto je tako, zašto je nekome važno pravi hit proglašavati krivim, ali očito je da jest tako i da to nekome doista treba. Tko je to mogli bi nam reći samo oni koji su sjedili na desku kad su se krojili naslovi.

Kruno Lokotar





<< Arhiva >>