KRITIKA: Nenad Stipanić – „Odlično je baviti se kriminalom (priče nezaštićenog svjedoka)“ (Izd. Algoritam, Zagreb, 2008.)

Ime Nenada Stipanića, 35-godišnjeg pisca iz Senja, u zadnje se vrijeme proširilo medijima posredstvom promotivnih napisa o velikom projektu – kriminalističkoj igranoj tv seriji „Mamutica“ – koju je HRT snimila prema scenarističkom predlošku što ga je Stipanić napisao u suradnji s mladim piscem Vladom Bulićem. Senzacija uvijek gladnim novinarima Stipanić je dodatno bio zanimljiv zbog svoje – kako to isti ti novinari vole reći – „filmske biografije“. Iako još relativno mlad, Stipanić naime ima bogato iskustvo stečeno radeći kao fizički radnik, izbacivač u diskotekama i kasinima, zaštitar i tjelohranitelj, što su sve poslovi kojima se bavi i glavni lik njegove knjige „Odlično je baviti se kriminalom (priče nezaštićenog svjedoka)“. Iz toga je lako zaključiti kako je Stipanić inspiraciju za napisano crpio iz vlastita života, što uostalom on u brojnim intervjuima i potvrđuje, naglašavajući pritom ipak kako se ne radi o dokumentarističkom prenošenju autentičnih događaja, već je riječ o fikciji temeljenoj na iskustvu prikupljenom iz prve ruke, (nezaštićeno) svjedočeći mnogokojem nelegalnom činu.

Radi se o zbirci petnaest ulančanih priča koja se može čitati i kao roman jer tekstovi kronološki prate događaje iz života istoga junaka, koji je ujedno i pripovjedač u prvome licu. Pripovjedača upoznajemo kao senjskog sedamnaestogodišnjaka koji sanja o uspješnoj boksačkoj karijeri, te ga pratimo na njegovom putu „do love bez znoja i rada“ , popločanom opasnim namjerama i brojnim nelegalnim postupcima (utjerivanje dugova premlaćivanjem, kamatarenje, otmice, ucjene, isl.), ali uvijek uz moralni kredo koji glasi „ne radim drogu i oružje“. Osim toga ironijski impostiranog kvazi-moralnog pripovjedačevog stava, dociranja i moraliziranja u Stipanovićevu rukopisu nema ni u tragovima, baš kao što nema ni romantizacije kriminalističkog miljea kakvu nam Hollywood primjerice već desetljećima servira. Naprotiv, radi se o brutalno uvjerljivim isječcima strave o mračnom nakotu hrvatskih devedesetih, čiji su izdanci u međuvremenu uz političku podršku legalizirali ilegalno, iz podzemlja se preselivši u podsljemenske vile, pa nam se danas prezentiraju kao „ugledni građani i poduzetnici“, u po narudžbi krojenim odijelima, sa raznoraznih domjenaka, „evenata“ i „partyja“, dok je Stipanićev antijunak tek jedan od sitnih regruta u armiji besprizornih, odanih svojim mafijaškim „bossovima“ i spremnih na sve kako bi izbjegli puko životarenje.

Prevladavajući mračan ton Stipanić ublažava crnohumornom komikom te humorom koji proizlazi iz junakove lakomislenosti i nezrelosti, ali su tekstovi nerijetko garnirani i zrncima sentimentalnosti, jer junak ima svoju „malu“ koju, ne baš posve vjerno, ali ipak voli. Stipanić uspijeva biti krajnje uvjerljiv u kontekstualizaciji, njegove su priče žestoke, dinamične i odišu autentičnošću, posebice kod dijaloških dionica. Iako kvalitetom prilično ujednačene, najzanimljivijima se ispostavljaju priče iz prve polovice knjige, dok je primjerice rukopisni segment naslovljen „Detektiv“ prilično banalan i bezidejan, a priča „Izgubljen među usijanim stijenama“ posve suvišna i odaje tek autorovu nakanu da šokira, na način blizak Karakašu iz njegove zbirke „Kino Lika“. Inače, „Odlično je baviti se kriminalom“ je Stipanićeva druga knjiga, a čitatelji upoznati s pričama iz njegove prethodne, prije tri godine objavljene debitantske zbirke „Sprinteri u labirintu“ primijetit će da je u novome rukopisu autor poradio na simplifikaciji izričaja, svevši ga gotovo na razinu scenarističke funkcionalnosti, dok je pojedine tekstove iz prve zbirke karakterizirala autorska sklonost stilskom i strukturalnom eksperimentiranju, uz nerijetke metaliterarne ekskurse i brojne književne i pop-kulturne reference. „Odlično je baviti se kriminalom“ je zbirka koja čitatelja ne ostavlja ravnodušnim ali i zbirka kojom Stipanićev autorski potencijal još nije do kraja realiziran…

Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u Bibliovizoru trećeg programa Hrvatskog radija, prosinca 2008.