U knjizi Borisa Senkera pod naslovom 'Tercet kabaret' objavljena su tri kazališna teksta – 'Zagrebulje zagrobne' (Cabaret &TD; Teatar &TD, 1999),' Friztspiel' (Istarsko narodno kazalište i Epilog teatar, 2002) i 'TOP ' (Teatar &TD, 2003) – u kojima su kazališna kritika i gledatelji redovito otkrivali tragove nekoć veoma živoga zagrebačkog kabareta. S iznimkom 'Fritzspiela', koji je uvršten u antologiju suvremene hrvatske drame 'Odbrojavanje ' (2007) u nakladi Zagrebačke slavističke škole, ovi tekstovi nisu objavljeni.
'Zagrebulje zagrobne' nastale su u predizbornom ozračju 1999. kao kazališna reakcija ne toliko na političku koliko na kulturnu situaciju u Zagrebu na kraju prošloga stoljeća. Kvartet mrtvih književnika – Šenoa, Matoš, Zagorka i Krleža – u tom je kabaretskom poigravanju zagrebačkom književnom, društvenom, kulturnom i političkom tradicijom ustao iz svojih grobova i vratio se među sugrađane da ih podsjeti na to tko su i otkud dolaze te da im, svaki na svoj način, predlože kamo im je ići. Tekst i predstava bili su zamišljeni i provedeni kao predizborna kampanja za predsjednika Društva mrtvih hrvatskih književnika, jer se vjekovni predsjednik Marulić od silne spomeničke slave diljem Hrvatske i Europe rasplinuo, te je na kraju publika i glasala za svog kandidata.
'Fritzspiel', koji je imao oko sto izvedbi i dobio nekoliko nagrada na kazališnim festivalima, također je rađen kao suigra (gavelijanski Mitspiel) s publikom, koja s ponuđenog 'jelovnika' bira Krležinu Gospodu Glembajeve 'priređene' na nekoliko načina: kao antičku korsku pjesmu i tragediju, komediju dell' arte, elizabetansku i klasicističku tragediju, vojnovićevsku dramu, nušićevsku i kočićevsku farsu, ekspresionističku viziju, školsku interpretaciju, plesni i neverbalni teatar i 'medijsku senzaciju'. Naoko neobvezatno poigravanje kazališnim formama i stilovima, taj tekst ne ismijava Krležu i njegovu svima poznatu dramu, nego travestijom i pastišem otkriva njezinu duboku ukorijenjenost u kazališnoj tradiciji s kojom je vežu velike dramske teme poput osvete, incesta ili konflikta između oca i sina.
''TOP', to jest 'Tečaj odvikavanja od pušenja', preuzeo je pak rasutu i nepovezanu strukturu 'rasporeda sati' u našim školama i na fakultetima te kroz nekoliko međusobno nepovezanih 'predmeta', od povijesti, preko sociologije, psihologije i filozofije do književnosti, govori o povijesti pušenja u Hrvata. (Pušenje se, dakako, razumije u svim doslovnim i prenesenim značenjima te riječi.) Posredno, kroz odnos voditelja tečaja i njegovih polaznika, progovorilo se i o prikrivenim oblicima nasilja uključenim u sustav odgoja, koji se prečesto shvaća kao preodgajanje polaznika.