U romanu “Srcoder” zatječemo sve Vianu drage teme: žudnju za slobodom, veliku osjetljivost prema patnji, pobunu protiv zla i okrutnosti itd. Autor gradi cijeli jedan usporedni svijet, koji nam je istodobno blizak i stran, a u kojemu psihijatar nastoji asimilirati misli svojih pacijenata, majka osjeća opsesivnu ljubav prema svojoj djeci, seljani organiziraju sajam staraca i razapinju konje na križ, lađar na sebe preuzima sramotu svojih suseljana, a župnik u crkvi priređuje osebujne spektakle.

Već i sam naslov djela, “L 'Arrache-coeur”, povezuje cijeli niz razina i teško je prevediv (glagol arracher znači (iš)čupati, nasilno (iz)vaditi, izvući, oteti, slomiti), pa je utoliko rješenje naše vrsne prevoditeljice Višnje Machiedo, 'Srcoder', u semantičkom, zvučnom i simboličkom smislu najbliže izvorniku.

Ona je sama o tom romanu napisala: "’Srcoder’ se ubraja među najoriginalnije romane druge polovice 20. stoljeća na temu paranoično-mistične majčinske skrbi za djecu koja egoističnoj zaslijepljenosti i okrutnosti pariraju svojim bajkovitim djetinjim svijetom, dok se na jednom drugom naracijskom kolosijeku odvija satirička predstava psihoanalitičke terapije".

U svakom slučaju, kao autor kojemu su bliski nadrealistički postupci, Vian fantazijom, poetičnošću, ironijom, satirom i jezičnom ludičnošću upire u rane besmisla i gorčine, preferirajući mnogostrukost otvorenih pitanja pred jednostavnošću konačnih odgovora.


***

Rođen 1920., Boris Vian od dvanaeste se godine morao boriti sa zdravstvenim problemima koji će ga koštati života u trideset i devetoj godini. Usprkos tako kratkom životu opterećenom krhkim zdravljem, Boris Vian uspio je postati inžinjer, pisac, glazbenik, prevoditelj, Veliki satrap Akademije za patafiziku, pjevač i, sve do naših dana, simbol neukrotive slobode duha.

Autor brojnih romana, prvi je uspjeh doživio pod pseudonimom Vernon Sullivan. Pod tim je imenom Vian napisao četiri romana (“Pljuvat ću po vašim grobovima”, “Svi su mrtvaci isti”, “I ubit ćemo sve gadove”, i “Nemaju one pojma”), pretvarajući se da je "s američkog engleskog" preveo prethodno nepoznatog hard-boiled autora. Usprkos uspjehu kod publike, "Sullivanovi" romani otrpjeli su brojne napade moralista, a 1950. godine Vian je čak i osuđen zbog narušavanja javnog morala za prva dva naslova iz serije.

Ali tek će romani potpisani Vianovim pravim imenom zadobiti trajnu ljubav: “Pjena dana”, “Jesen u Pekingu”, “Crvena trava”, “Srcoder” - kao i priče skupljene u zbirkama “Mravci” i “Ne bih htio krepati” - svi su ti tekstovi puni zaigranog nadrealizma, humanizma i onirizma koji Viana čine jednom od najvažnijih figura francuske i svjetske književnosti 20. stoljeća.