"Tko je već svuda bio i sve vidio, mora na kraju otići u Ściege. Jednostavno sjesti u sanjke i dok ga ne svlada san juriti središtem ravnice puste poput bijelog lista papira, beskrajne kao život. Prije ili kasnije taj netko – možda trgovački putnik s putnom torbom prepunom uzoraka robe – ugledat će velike hrpe snijega što se protežu uzduž ulica na četiri strane svijeta prema pustoj, ledenoj zemlji. Ugledat će stupove od ledenih siga, potpornje snježnih kapa koje nestaju u tminama zimskog neba. Udahnut će u pluća zrak oštar poput britve koja reže osjet daha. Uvidjet će prednosti ozračja zauvijek oslobođenog od proljetnih dahova nemira, od bezvoljnosti ljetne žege, od maglovitih tuga jeseni. Svidjet će mu se mraz koji konzervira osjećaje i bogatstva, štiteći jedne i druge od truleži raspadanja."

Magdalena Tulli pripadnica je srednje generacije poljskih književnika (rođena je 1955. u Varšavi), kasno je počela pisati, a prvu je knjigu objavila 1995. godine. Roman 'Snovi i kamenje' (Sny i kamienie) postao je u domovini pravi hit, 1997. za njega je nagrađena Nagradom zaklade Kościelski, a sljedeće je godine roman preveden na njemački jezik. Debitantica u poznijim godinama, Tulli se s margine uključuje u poljski kulturni život, premda na glamuroznost i popularnost gleda sa zadrškom i nerazumijevanjem. Godine 1998. izlazi joj druga knjiga, roman 'U crvenilu' (W czerwieni) koji je sljedeće godine bio nominiran za prestižnu poljsku književnu nagradu NIKE, a preveden je na njemački i francuski.

U romanu 'U crvenilu' autorica slijedi liniju započetu u 'Snovima i kamenju', s time da se više pozornosti poklonilo fabularnosti, a događaje je pokušala smjestiti u neke povijesno-realne okvire. Premda se opet radi o mitopoetskom, tzv. "mogućem svijetu", čitatelj će bez problema povezati slijed događaja s realijama naše stvarnosti i odlikama sadašnjosti. Patnja je u ovom slučaju sveprisutna, a sve tri priče u romanu imaju sličan svršetak. Izlaza iz okvira koje nam nameće ne samo društvo, nego i mi sami, nema, sućut je isključena, empatija također, a konačan je kraj dalek i nedostižan. Na putu prema svršetku preostaju nam samo patnja i trpljenje, pri čemu nam nemilosrdan i bešćutan pripovjedač želi samo odmoći.

Magdalena Tulli živi povučeno sa svojom obitelji u Varšavi i izbjegava pojavljivanje na domjencima i dodjelama književnih nagrada. Odbija sudjelovati u medijskom, zvjezdanom statusu koji joj nameće popularnost što ju je stekla svojim književničkim radom. Bavi se i prevođenjem s francuskog i talijanskog jezika, između ostalog prevela je Itala Calvina i Marcela Prousta, a za prijevod zbirke pripovjedaka Fleur Jaeggy primila je i nagradu književnog mjesečnika "Literatura na świecie" (Književnost u svijetu) za najbolji debitantski prijevod. Međutim, kako sama kaže, najviše se bavi – čitanjem.