Ima tomu davno kako je Damir Miloš dosegao literarnu zrelost, a posljednjim svojim proznim knjigama, kratkim romanom „Kornatske priče“ i njegovim nastavkom „Meke ulice“, dosegao je razinu literarne mudrosti, poznatu doista rijetkim piscima. Pojedinim dijelovima „Meke ulice“ se ljepotom i lucidnošću približavaju koanima starih zen majstora i pričama zaboravljenih kineskih mistika.

U „Mekim ulicama“ Miloš pripovijeda o vjetrovima, olujama i plovećim otocima, o tome zašto se ne može pričati s galebovima i ravnim otočkim stazama, o tome kako kornatski otoci jašu vjetar i koji je otok najbrži, o tome koje je boje med divljih pčela i u kakvoj je on vezi s arktičkim ledom, o brodu od afričkog drveta čiji su red plovidbe i odredište nepoznati putnicima, o kamenju koje se sjeća, o sjenama vatre i o tome kako se dočekuju oluje, o stvarima koje ne razlikuju vodu od vjere i nadi preživjeloj u drvenoj dršci ostiju, o tome kako to izgleda kad se more ogleda u nebu, o jedrenju natraške, o mjestima gdje se udaljenost mjeri maslinovim stablima, o ledu koji tone, i opet o vjetrovima.

„Vjetrovi pušu, prestaju, oluje prolaze, čini mi se da živim samo od promjena u okolini. Kad bi sve stalo, kad bi odjednom sve utihnulo, ovaj bi se brod, premda na moru, jednostavno ukopao. Sve bi, poput jedara bez vjetra, odjednom splasnulo. Bez vjetra, ponekad pomislim, i more bi nestalo. No, ne pamtim da smo ikada ostali bez vjetra“.