KRITIKA : Dražen Katunarić - 'Tigrova mast' (Autorova vlastita naklada, 2006.)

Tako to kod nas obično biva: možeš autorski iznjedriti i nanizati cijeli naramak naslova, ali široj javnosti ostat ćeš nepoznat sve dok te sudbina ne nagradi ulogom u kakvom skandalu ili aferi. Tipičan primjer navedenog jest Dražen Katunarić, široj javnosti nedovoljno poznat autor cijelog niza pjesničkih, esejističkih i proznih knjiga te urednik uglednih književnih časopisa i literarnih izdanja, koji od puka izvan književno-izdavačke matrice postaje prepoznat tek kao časniji akter jedne od najgnjusnijih polemika u hrvatskoj književnosti ikad. Naravno, riječ je o njegovoj nedavnoj medijskoj prepiski s Jergovićem. Tu neslavnu epizodu uputno je što prije zaboraviti i radije ćemo svoju pozornost svratiti na Katunarićev literarni rad, na primjeru njegove nedavno objavljene zbirke priča "Tigrova mast".

Zbirka je sastavljena od četiri kratke priče, međusobno povezane tematikom seksualne žudnje, koja najčešće ostaje neutažena. Prve tri priče ("Tigrova mast", "Carmen" i "Amigos para siempre") dodatno su povezane i prostornom izmještenošću likova te putopisnim obilježjima kojima Katunarić nadograđuje svoje fabule. Spomenute tri priče za junake imaju naše ljude koji su se bilo poslom bilo lutalačkim porivima našli u egzotičnim krajevima (Kina, Maroko, Indija).

Prva priča govori o sudaru različitih svjetova i njihovu međusobnom nerazumijevanju - poželjevši "imati jednu Azijatkinju u svome tankoćutnom vrtu rijetkih užitaka", naš junak pristupa djevojci za koju greškom pomišlja da je prostitutka, da bi se, nakon što biva odbijen, plamenom krivnje obilježen i bitno izmijenjenog pogleda na Kinu, vratio u Zagreb.

Druga priča, literarno zanimljivija i potentnija, te pisana na Camus-ovu tragu, ponovo tematizira žudnju, koja ovoga puta biva i utažena, i to nasilnim putem. I ova priča u podtekstu ima nemogućnost istinske komunikacije među ljudima, što u srazu s usamljenošću često zna tragično svršiti, kao što je i ovdje slučaj. U obje priče primjetan je Katunarićev trud u predočavanju kulturnih i društveno-socijalnih značajki egzotičnih zemalja u koje svoje protagoniste smješta, a to naročito dolazi do izražaja u sljedećoj, trećoj priči, naslovljenoj "Amigos para siempre".
U toj najobimnijoj priči iz zbirke, dokumentarističko-putopisna obilježja autor stavlja u prvi plan te kroz fabulu, koja prati dvojicu hrvatskih studenata-hipika pri lutanju Indijom, Katunarić nastoji dočarati navike, tradiciju i način života jednog, u literaturi jako rijetko zastupljenog naroda, onog romskog. Unatoč dokumentarizmu kojim je obilježena, erotika je i ovdje važan i nezaobilazan sastojak, a u ovu priču ona ulazi utjelovljena u maloljetnoj garavoj ciganskoj božici, "vretenastoj, mekoj, podatnoj" romskoj loliti crnih očiju "u kojima sjaji daljina i neki tajanstveni zov". No, kako ćemo vidjeti, prijateljstvo dvojice hipika ni žudnja za tim mladim tijelom ne uspijeva razoriti...

Zaključnu priču zbirke, naslovljenu "Gospođa Miranda", Katunarić ne dislocira u egzotične krajeve, ali je zato vremenski izmješta na početak 20. stoljeća. Radi se o svojevrsnoj stilskoj vježbi na temu hrvatskog pripovjednog kanona s početka 20. stoljeća i sučeljavanju ondašnjeg manirizma i suptilnosti s prevladavajućom površnošću i senzacionalizmom aktualne nam, estradizacijom zaražene prozne matrice. U ovoj priči jedan suvremeni splitski pisac pronalazi nedovršenu priču koju je napisao autor s početka 20. stoljeća. U toj priči riječ je o preljubničkoj ljubavnoj vezi između jedne udane žene i "trgovačkog vještaka", a ta je ljubav dočarana u maniri književnosti od prije stotinu godina, s naglaskom na inhibicijama i suzdržanosti, gdje je sva erotika u onom neizrečenom i tek naslućenom. I tako bi i ostalo - sve na slutnjama i neizrečenim naznakama - da pero u ruke nije uzeo pripadnik današnjeg mladog proznog naraštaja koji nedovršenu priču završava potpuno u FAK-erskom stilu, staromodnu suptilnu erotiku zamjenjujući eksplicitnim opisom seksualnog čina dvoje preljubnika i muža-rogonje koji ih skriven iz prikrajka promatra, zdušno pritom onanirajući. Osim što ovim postupkom ironizira suvremenu tzv. mladu prozu, Katunarić pritom kao da nastoji ukazati i na onu tanku, teško odredivu granicu koja erotiku dijeli od pornografije.

U ovim pričama Katunarić se, za razliku od svojih prijašnjih proza, gotovo u potpunosti suzdržava od esejističkog diskursa (rijetke su iznimke zamjetne samo u prvoj priči), a protiv pretjerane reportažne doslovnosti i suhog dokumentarizma putopisnih dionica brani se povremenim poetičnim nanosima mistike i egzotike. No, iako se radi o jednom od osvještenijih hrvatskih pripovjedača, signale o tome Katunarić u ovim pričama, nažalost, prerijetko šalje. Hladnoća kojom priče zrače svoj razlog (ili izliku) ima u otuđenosti protagonista, no žudnja koja ih sve redom mori kod Katunarića je premalo životna i nedovoljno strastvena, a stilsko ekonomiziranje za kojim autor poseže, iako dobro odabrano kada mu je cilj oslikavanje egzistencijalne praznine, alijenacije i pesimizma, kontraproduktivno je kad na red dolaze pitanja srca, žudnje, seksualne želje, neuzvraćenih emocija i neutažene strasti. Zbirka "Tigrova mast" je zanimljiva kao rijedak izlet domaće proze u egzotične krajeve (po čemu je bliska Jarkovoj "Kiši" i Simićevim pričama iz zbirke "Mjesto gdje ćemo provesti noć"), ali, iako nas odvodi daleko izvan domaje i predočava nam neke daleke predjele, ipak nam ne otvara nove literarne vidike. Šteta jer Katunarić je ipak jedan od autora za to sposobnih...

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno na portalu Kupus.net, srpnja 2006.