KRITIKA: Michal Viewegh - 'Izvan igre' (Profil, 2006.)

Roman Michala Viewegha "Odgoj djevojaka u Češkoj" 1998.godine je bio najtraženiji naslov u hrvatskim knjižarama pa ne čudi što smo u narednih osam godina dobili još šest prijevoda knjiga tog književnog hit-mejkera. Uspjeh na ljestvicama čitanosti i prodavanosti nikako nije i jamac kvalitete, što se u nas u zadnje vrijeme često zaboravlja, a Vieweghov je uspjeh kod čitateljskog puka svakako nesrazmjeran u odnosu na kvalitativne dosege njegova pisma. No i takvim skromnim dosezima Viewegh ipak nadvisuje neka u našega publikuma još obljubljenija imena (da spomenem samo Dana Browna i Coelha). Ipak, budući da hrvatski izdavač Profil Vieweghov novi roman "Izvan igre" najavljuje kao svojevrsnu, kako na koricama kažu, "kreativnu prekretnicu" jer pisac u njemu, da nastavim s prilično nespretno sročenom izdavačevom formulacijom, "opis dubokih i važnih trenutaka u ljudskom životu donosi bez moraliziranja i dublje nego u dosadašnjim djelima", red bi bio da se to provjeri. S prilično skepse prionuh čitanju i zaklopivši nakon 244 stranice knjigu ne mogu reći da se moje ne baš povoljno mišljenje o tom piscu promijenilo. No, da se razumijemo, svakako sam imao i neugodnijih čitateljskih iskustava od ovoga!

Viewegh je lukavi i vješti manipulator emocijama ali i prepredeni laskavac koji svoje pitke ljubiće i limunade omata u postmodernističko ruho kako bi stvorio privid kompleksnosti i višeslojnosti svoga rukopisa i time impresionirao neiskusna i nezahtjevna čitatelja. U slučaju romana "Izvan igre" on je, slično kao i u romanu "Zapisivači očinske ljubavi", odabrao veći broj protagonista (točnije, ukupno pet) od kojih troje (Tom, Skippy, Hujerova) pripovjedaju u prvom licu (tzv. Ich-forma), dok su nam iskustva i razmišljanja preostalih dvoje aktera priče (Eva i Jeff) predočena posredstvom tzv. sveznajućeg pripovjedača (treće lice jednine). Iza takvog različitog tretiranja likova - osim želje za formalnim usložnjavanjem rukopisa (a čime se pokušala prikriti njegova fabularna nezanimljivost) - krije se autorova nesigurnost po pitanju provedbe diferencijacije likova i njihove međusobne raspoznatljivosti (što je posebno uočljivo u slučaju Toma i Jeffa). No, osim toga, Viewegh još potpuno nepotrebno i bez ikakve fabularne utemeljenosti rukopis nadograđuje i sa šest vrlo kratkih poglavlja u kojima donosi autobiografske isječke iz vlastita života, a za koje se - samo ako želimo biti izrazito dobronamjerni i ako za autora ustvari tražimo nategnutu izliku - može reći da donose neku vrst poveznice opisanih autorovih iskustava s nekim iskustvima likova. A da apsurd bude veći (baš kao i dojam o Vieweghovoj pretencioznosti) – te autobiografske isječke Viewegh piše u trećem licu jednine!!! (Naravno, postoji mogućnost da je povod takvom postupku u referiranju na vlastitu uspješnicu "Odgoj djevojaka u Češkoj" gdje smo također imali metafikcijsko pretvaranje kvazi-factiona u fiction, ali time nepotrebnost i pretencioznost nikako nisu smanjene, a kamoli poništene.)

Pripovijedanje je fragmentarno, nelinearno (uz česte skokove iz sadašnjosti u prošlost i nazad) i provedeno brzom izmjenom kratkih poglavlja, čime je uspješno postignuta dinamizacija (a da preglednost radnje nije dovedena u pitanje, što zaslužuje pohvalu). Što se tiče fabule, ona govori o petero srednjoškolskih prijatelja (dvije cure i tri dečka) i njihovim međusobnim vezama, kako onim tokom školovanja tako i današnjim, kada su na početku svojih četrdesetih. Roman najvećim svojim dijelom zapravo govori o suočavanju likova s vlastitom sredovječnošću (čime se skladno nadovezuje na korpus recentnih djela Ferića, Radakovića, Koščeca, Vadanjela, pa smo možda i zbog toga tako žurno dobili prijevod); svi Vieweghovi protagonisti iz perspektive sredovječnosti rekonstruiraju dane odrastanja i prvih međusobnih zaljubljivanja (koja neki od njih, kako vidimo, još uvijek nisu preboljeli), na različite se načine boreći sa svješću o vlastitoj prolaznosti i nemogućnosti ostvarenja mladenačkih žudnji i htijenja. Kako ubrzo uviđamo, svi su oni izrazito ranjivi, ali to maskiraju na različite načine - tražeći zaborav, bilo u alkoholu (Tom) ili promiskuitetu (Jeffove turneje bordelima); bilo da se osamljuju i otuđuju (Eva) ili glupiranjem stvaraju lažnu sliku o sebi (Skippy). A na sve te načine ustvari samo potvrđuju i potenciraju svoju poziciju "izvan igre" (uz napomenu da je metaforiku naslova autor dodatno naglasio čestim referiranjem na popularnu školsku igru "Graničara").

U ovome romanu Vieweghu ne uspijeva u potpunosti ono u čemu je inače najdojmljiviji – uvjerljivo ocrtavanje likova. Da se razumijemo, svi su likovi (pa čak i sporedni, primjerice otac Hujerove) vrlo životni, ali stupanj postignute empatije ovoga puta umanjuje karakterna jednodimenzionalnost i preočita upotreba likova u svrhu beletrizacije odabrane teme. Naime, tokom cijeloga romana likovi ostaju tek nosiocima jedne glavne karakteristike koja ih obilježava, pa tako primjerice na svakoj stranici posvećenoj Hujerovoj Viewegh razglaba o njezinoj ružnoći i njezinom intimnom suočavanju s tim problemom, dok mu Tom služi tek kao primjer za tematizaciju nesretne, neuzvraćene ljubavi (pa njegovo samosažaljenje vrlo brzo počinje živcirati), a Skippy nadopunjuje kvotu stereotipa na sve moguće načine skrivajući od okoline svoju homoseksualnost. Istina, teme ružnoće i ožiljaka koje na duši mlade žene može ostaviti svijest o vlastitoj neatraktivnosti Viewegh je vrlo dobro i detaljno obradio (premda, s obzirom na iznimnu inteligenciju Hujerove, njezino u tolikoj mjeri pretjerano lamentiranje o vlastitoj ružnoći naprosto nije uvjerljivo i zato s razlogom s vremenom počinje iritirati). Međutim kad je već nepobitno da je likove žrtvovao zbog njihova služenja tematici, onda svakako treba žaliti što je temu ljepote (utjelovljene u navodno prekrasnoj i neodoljivoj Evi) tek ovlaš dodirnuo i pristupio joj s puno manje entuzijazma nego što je to s ružnoćom Hujerove bio slučaj (ako me sjećanje ne vara, kod Pirandella, ali i u Woody Allenovoj "Purpurnoj ruži Kaira" likovi se pobune protiv svoga autora, a šteta je što Vieweghovim ipak nedostaje hrabrosti za takav čin; razloga su uistinu imali...).

Svakako treba primijetiti (te autoru i zamjeriti!) da je, vjerovatno u cilju bolje prijemčivosti svoga romana, Viewegh propustio ukazati na mijene (i pozitivne i negativne) koje su protok vremena i promjena društvenog ustroja donijele češkom društvu, a čega su njegovi likovi (koje, ne zaboravimo, prikazuje u rasponu od dvadesetak godina) bili svjedoci.
Na kraju još napomena da je i nespretnost prevoditeljice (npr. "vjekovita stabla", "sladokusno isplažen jezik", ili rečenice poput "Ne mogu objasniti gdje sam izvukla upravo ovu sliku?") u skladu s kvalitativnom osrednjosti samoga štiva.

Sve u svemu, od Viewegha ništa novo; on je tip pisca koji je u stanju bez većih problema nanizati još desetak sličnih, pitkih, čitkih, neopterećujućih i nezahtjevnih romana usredotočenih na tematizaciju muško-ženskih odnosa, uz prihvatljiv omjer humora i sjete, gorčine i meda, nostalgije i smijeha. Odnosno, on je tvorac idealnog štiva za čitatelja nesklona pretjeranom zdvajanju i, ma koliko mu kritičnije nastrojeno, zahtjevnije čitateljstvo s razlogom bilo nesklono, svakako treba naglasiti da je svakoj nacionalnoj književnosti barem jedan takav pisac nasušno potreban. Jer, podsjetimo, nije sva književnost usmjerena Vječnosti, a Vieweghova i štiva njemu srodnih autora svakako pridonose popularizaciji čitanja (a pritom ipak nisu uvredljiva po inteligenciju recipijenata, poput primjerice Coelhovih ili npr. Biondićkinih knjiga).

(Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u Bibliovizoru 3.programa Hrvatskog radija, siječnja 2007.)