'Kornél Esti' jedno je od najpoznatijih i najcjenjenijih djela mađarskoga književnog klasika Dezsőa Kosztolányia. Riječ je o zbirci osamnaest kratkih proza nastalih između 1925. i 1933. godine, različita opsega i teško svedivih pod zajednički žanrovski nazivnik: kao što glavni junak Kornél u prvom poglavlju ističe, njegova je namjera objediniti putopis, u kojem će opisati mjesta u koja je putovao ili želio putovati, i romansiranu biografiju koja se tiče običnih i neobičnih događaja iz njegove jave, ali i sna (jer "san je također zbilja").
Kornél Esti zagonetan je i neuhvatljiv lik, zapravo Kosztolányiev alter ego, nerazdvojan prijatelj iz djetinjstva, kopija kroz koju pisac kazuje sve što je u njemu potisnuto, divlje, anarhično. Pripovjedaču, koji je pod naporom pisanja zaboravio kako valja živjeti, potrebno je ispunjenje avanturama i razonoda, a Kornélu, koji više ne zna pisati, nego samo živjeti, čvršći oslonac koji će sačuvati njegovu svakodnevicu od raspadanja. Dok je Kosztolányi disciplinirano sjedio za svojim radnim stolom i neumorno pisao da bi svojoj obitelji osigurao egzistenciju u kriznome poslijeratnom razdoblju, njegov je Kornél umjesto njega lutao svijetom i živio životom oslobođenim društvenih konvencija i normi. Uvidjevši da – izuzevši Goethea – pojedinac nema dovoljno snage da istodobno i piše i živi, nadu polažu u združene snage: pripovjedač će zapisivati Kornélove dogodovštine i, nakon što po dogovorenom ključu ujednači njihove bitno različite stilove, potpisat će se kao autor, a Kornélovo ime krasit će naslov knjige – jer "naslov tiskaju većim slovima". (U biblioteci "Na tragu klasika", eto, upravo je obrnuto...)
Okupljene proze nepretenciozno ukazuju na zaigranu i ironičnu dimenziju života, u kojoj se komično i tragično nerijetko isprepleću do nerazmrsivosti. Profinjenim humorom autor dotiče onodobne tabue i poigrava se stereotipima, izrugujući pritom i svoje i tuđe ideale, a fascinantno je što, gotovo stoljeće kasnije, njegove ideje, opisi i komentari djeluju svježe i primjenjivo na svakodnevicu.

Dezső Kosztolányi (Subotica, 1885 – Budimpešta, 1936), klasik mađarske književnosti, javio se i djelovao unutar književnog kruga poznatog pod imenom "Nyugat" ("Zapad"). Bio je pjesnik, prozaik, esejist, novinar, prevoditelj. Na svim spomenutim područjima ostvario je mnogobrojna i vrijedna djela koja je, među ostalima, cijenio Thomas Mann, hvalio Endre Ady, kao uzor isticao Danilo Kiš. U njegovu se opusu, uza zbirku kratkih proza Esti Kornél (Kornél Esti, 1933), ističe roman Édes Anna (Slatka Ana) iz 1926. godine te romani koji tematiziraju život u provinciji, dijelom inspirirani njegovim rodnim gradom: Pacsirta (Ševa) iz 1924. i Aranysárkany (Zlatni zmaj) iz 1925. godine.