KRITIKA : Zoran Lazić - 'Ljeto u gradu' ( AGM, 2004.)

«Ljeto u gradu» romaneskni je koloplet razbarušenih priča povezanih zajedničkim mjestom i vremenom zbivanja (Slavonski Brod, ljeto ratne 1992.) kao i pojedinim likovima koji se iz priče u priču prošetavaju. Ta druga po redu prozna knjiga 27-godišnjeg Zorana Lazića (poznatog nam kao jednog od pokretača i urednika prerano upokojenog «Nomada» ) svojom eklektičnošću, žanrovskom i stilskom raznolikošću, lovin'-spoonfulovskim naslovom kao i brojnim pjesmama čijim je sampleovima Lazić svoj rukopis nadogradio (od Beatlesa, The Flaming Lips i Pips, Chips & Videoclips preko Radiohead, Bjork i Paula Simona sve do Broadcast ili The Boo Radleys) uvelike je nalik onome što se u terminologiji glazbene (rock) kritike naziva konceptualnim albumom (najpoznatiji predstavnici bili bi albumi «Pet sounds» Beach Boysa ili «Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band» slavne liverpulske čupave četvorke).

Baš kao što su Beatlesi na spomenutom albumu psihodeliju nadogradili simfonijskim pasažima, kabaretske elemente pomiješali sa soulom a etno sa klasičnom glazbom, da bi sve sastojke obuhvatili zajedničkim konceptualnim (tematskim) okvirom, tako je i Lazić svoje stilski i žanrovski krajnje heterogeno štivo (u kojemu strip stoji uz bok sa ljubavnom melodramom i nijemim filmom, znanstvena fantastika korice dijeli sa vesternom i ratnom prozom, a bajka se naslanja na surovi realizam) objedinio u romaneskni okvir (koncept) koji tematizira ratnom stihijom zahvaćeni rodni mu Slavonski Brod.

Roman se sastoji od ukupno devet različitih narativnih cjelina povezanih pričom o 16-godišnjoj Ivoni koja besciljno luta ratom poharanim ulicama Slavonskoga Broda. Ivonine putešestvije gradskim ulicama pratimo u nastavcima a autor ih u obliku kratkih uvoda smješta ispred svake od preostalih devet cjelovitih priča, i iako su sve te priče, kao što je već naglašeno, žanrovski i stilski posve raznorodne, svaka se od njih bavi stanovnicima Slavonskoga Broda, običnim malim ljudima (prognanici, profesori, sitni kriminalci, ratni invalidi, djeca, samohrane majke, bivši narkomani, svećenici, liječnici...) koje ratna nepogoda baca u neobične stuacije.

Baš kao i u pričama iz svoje debitantske zbirke «Miss Krampus» , Lazić i ovdje zbilji pristupa s odmakom i nemalom dozom ironije te je ponovo izrazito sklon očuđavanju stvarnosti. Fabule su mu i ovdje prepune elementata fantastike i bajkovitosti, a likove često smješta u nadrealne i apsurdne situacije (ostarjeli rocker kojega posjećuju vanzemaljci, profesori koji se u slobodno vrijeme pretvaraju u osvetnički nastrojene stripovske super-heroje ili seljak koji svijetom hoda misleći da je mrtav). Mada je ponovo vrlo dojmljiv u epizodama kod kojih zbivanja pratimo iz dječjeg, infantilnog očišta (priča «Dizel balada»), najumješnijim se ovoga puta ipak pokazao u realističnoj mračnoj priči o svećeniku-ratnom profiteru ( «Prva pričest»). Te se dvije cjeline kvalitativno izdvajaju svojom pomnom dorađenošću i zaokruženošću; «Srest ćemo se opet» osvaja emocionalnim nabojem; «Valkira» efektno apostrofira cikličnost i repetitivnost zla na ovim prostorima, dok u «Everlandu» autor osnovnu fabulu nadograđuje zanimljivim potpričama te ju garnira finom istančanom introspekcijom. Nažalost, preostalih nekoliko narativnih cjelina nešto su niže kakvosne razine, pa se tako najlošijom i ustvari posve suvišnom ispostavlja banalna i na lošem humoru bazirana, dijaloški koncipirana «Zadnja runda», dok dionice naslovljene «Osvetnici» i «Mak i čudesno uho» ostavljaju osjetan dojam konfuznosti i nedorađenosti.

No, i unatoč tome što su narativne cjeline prelabavo međusobno povezane pa je rukopis lakše okarakterizirati zbirkom priča negoli romanom, i premda dionice kvalitetom prilično osciliraju (jer je Lazić još uvijek nedovoljno iskusan da bi baš u svakom od brojnih žanrova za kojima je posegnuo bio «na svome» ), «Ljeto u gradu» ipak ćemo, prije negoli po manama, pamtiti po inventivno zamišljenoj kompleksnoj strukturi, fabularnoj, stilskoj, motivskoj i žanrovskoj raznovrsnosti, te iznimnoj maštovitosti autora kojemu je uspjelo nagraditi nas velikim brojem dugopamtljivih efektnih epizoda i nesvakidašnjih likova.
Elem, «Ljeto u gradu» u svakom slučaju zaslužuje pažnju i zauzima zasluženo mjesto u gornjem domu domaće prozne produkcije 2004. godine, ali i potvrđuje kako je 'drukčije' još uvijek bitna odrednica koja karakterizira recentne uratke mnogih slavonskih autora (po sklonosti apsurdu i očuđavanju zbilje Gordan Nuhanović je Laziću vrlo blizak, a «drukčijim» se svakako može okrstiti i interdisciplinarnost Stanka Andrića, sklonost Davora Špišića horroru kao žanru, kao i nesvakidašnja struktura Rizvanovićeva romana «Dan i još jedan» ).

(Napisao Božidar Alajbegović, kolovoza 2005.
objavljeno u časopisu 'Nova Istra')