Povijesni roman 'Degeneracija srca' radikalno ponire u neprobavljenu austrijsku prošlost iz razdoblja od 1940. do 1955. godine. Riječ je o nacističkome radno-odgojnom logoru za “asocijalne” i o logoru za Rome koji su bili otvoreni početkom četrdesetih u gornjoaustrijskom selu St. Pantaleonu u blizini Braunaua, rodnoga gradića Adolfa Hitlera. Ondje počinjene zločine, posebice nad Romima, nakon rata je naime progutala opća amnezija austrijske javnosti.
Autor je podrobno istražio golemu građu zataškanih istražnih izvješća o postupcima nacističke birokracije i užasnim mučenjima logoraša koji su svojim čuvarima bili izloženi na milost i nemilost. Čitatelj nikako ne može ostati distanciran i ovu šokantnu priču – koja meandrira graničnim područjem između literarne fikcije i dogođene (dokumentirane) zbilje – doživjeti isključivo kao povijesno štivo, kao hladnu analizu smrtonosnoga kružnog toka ozakonjene samovolje i životnih okolnosti potpuno obespravljenih žrtava. U najdojmljivijim dijelovima knjige Laher na cinizam svojstven postupcima dužnosnika nacističke stranke, političara, državnih i policijskih službenika, sudaca, liječnika (primjerice, izraz odabran za naslov dijagnoza je uzroka smrti jedne logorašice Ciganke!) odgovara istim sredstvima, ali ne poseže za propagiranjem antifašističkih slogana.
Pripovjedač nam se najčešće obraća u prvome licu množine. Ne želi se time prikriveno apelirati na svijest o kolektivnoj odgovornosti, nego se prije svega ide za tim da se i čitatelja uprisutni, kako bi, zahvaćen maticom potresne priče, oćutio dubinsku, blagotvornu katarzu koju je službena Austrija predugo i tvrdokorno odbijala. Ona se poslije rata, naglašava autor, vrlo brzo emocionalno i juridički "prestrojila", zaogrnuvši se naizgled nepropusnim habitom žrtve. Bilo je, doduše, intelektualaca koji su tu, u to doba "državotvornu" strategiju jasno dijagnosticirali, ali je njihov kritički glas ipak bio preslab. Proces mučnog obračuna s nacifašističkom prošlosti, što su ga početkom 70-ih inaugurirali Thomas Bernhard, Peter Turrini, Elfriede Jelinek i Alfred Kolleritsch, ali koji je kasnije posustao, ovim se Laherovim romanom ponovno intenzivirao.