/san velikog bijelog medvjeda/

trebaš nešto toplo i mekano da pomiri južni i sjeverni spol:
pazuh pingvina ili utrobu ženke tuljana, eskimkino vruće stopalo kad je jutros bosa, dražeći svoga lijepog muža istrčala na snijeg iz iglua.
svaki put kad pregrizeš kost ledene ribe, osjetiš tu staru medvjeđu potrebu
da pustiš život iz neke kožnate posude, razdereš očnjakom modru venu žudnje
i da sav taj beskraj, neviđena bjelina u kojoj i sam bijel i posve beskrajan
koračaš sporo i prepun uzaludne snage, da sve to prekine jedna krvava fleka
prema kojoj će se ustrojiti arktik, prema kojoj ćeš na kraju krajeva moći trčati neprekidno
s jedne strane ledene sante na drugu;
dok ne padne novi snijeg, dok te ne napusti snaga
– u svakom slučaju dok ne prođe još jedno polarno ljeto.
(iz ciklusa Arktik)
Olja Savičević Ivančević