'Violator' i 'Ona govori' su dva teksta Ivana Vidića iz prve polovice 1990-ih od kojih je 'Ona govori' bio objavljen u časopisu Ka/Os, a ''Violator nigdje do sada.

'Violator' je duža novela ili kraći roman – teško je i nepoželjno o tom ludom tekstu pametovati jer je, baš kao i lirska proza 'Ona govori' – teško odredljiva žanra, roda i granica.
Junak 'Violatora' završava u ludnici, ali to za njega nije kazna, dapače, kao da se tek tu, nadziran i kontroliran, osjeća potpuno slobodan, čak društveno aktivan, on predvodi bune i revolucije, cereka se i baš dobro zabavlja – kad ne pati.
Različitost svijeta onkraj gumenih i mekih zidova ludnice je malena, nebitna, pa se 'Violator' alegorijski proteže sve do u naše domove i glave. A kategorije unutarnjeg i vanjskoga se nevidljivo miješaju, kao infuzija i krv.
'Violator' govori i škrguće o slomljenim dušama i zubima – i o korijenima njihovih lomova – začuđuje nas i iščašuje pogled na svijet, centrifugira “zdrav razum” dok ga ne provali kao konstrukciju klimavih temelja, zahrđalih i nestabilnih skela na kojima, dok vjetar udara i jača, ekvilibriramo.
Vidićeva poetika je začeta u ognjici njemačkog romantizma, u nju je onda pod visokim tlakom ubrizgana ruska strast, revolucionarni zanos i socijalna osjetljivost, a sve ne bi li se junačka bitka s aždajom nihilizma dobila. Figure Prokletog pjesnika, Ukletog Holandeza i Generatora kaosa u njegovu se tekstu meko gnijezde, baš kao i humor na oštrici apsurda koji bljesne kao nož i ironijski nas cimne i odmakne od prijetnje ludilom i mrtve ozbiljnosti. Violator je tekst koji mijenja.

'Ona govori' je ljubavna lirska proza, svjedočanstvo euforije – da ne kažemo ljubavnog ludila – pa je pomaknuta logika i sintaksa njezin eko-materijal – jer ljubav nema interpunkcije.
Brdo slika i emocija putuje svemirom, Ivan Vidić je maleni izbor složio u ljubavni monolog – samo za vaše oči i srce.