KRITIKA ; Josip Cvenić - 'Obrnuto prepisivanje' (Meandar, 2007.)

Iako je autor cijelog niza objavljenih naslova – tri zbirke priča, jedna poetska zbirka i šest romana – knjige 55-godišnjeg osječkog pisca Josipa Cvenića prolaze bez većeg medijskog i kritičkog odjeka, te pomalo nezapaženo ostaju na rubu našeg književnog prostora. Možda u namjeri da to promijeni, Cvenić u svojim zadnjim prozama poseže za aktualnim temama, temama koje redovito pune novinske stranice. Tako je prije nekoliko godina za tematsku okosnicu svoga romana ‘Glad’ Cvenić uzeo pedofiliju i žensko izgladnjivanje kao posljedicu imperativa ljepote, a u novome romanu ‘Obrnuto prepisivanje’ prihvatio se tematizacije genetike i genetskih istraživanja i eksperimenata, garnirajući stranice i brojnim erotskim motivima, što je bilo prisutno i kod prethodnog romana ‘Kraljica noći’.

Glavni lik ‘Obrnutog prepisivanja’ je četrdesetogodišnji Juraj Filipović, doktor medicine u Zavodu za mikrobiologiju i genetiku Kliničke bolnice, gdje radi kao stručnjak za identifikaciju leševa branitelja na osnovu uzoraka njihovih DNK. Juraj je udovac i živi sam sa 12-godišnjom kćerkom Nikom, u čijem mu odgoju pomažu roditelji nastanjeni u istome, neimenovanom gradu. Sukladno svojem zanimanju, Juraj u laboratoriju uzgaja genetski modificiranu biljku Mentu piperitu - paprenu metvicu genetski obogaćenu meskalinom iz meksičkog kaktusa. Od te biljke Juraj pripravlja čaj, koji izaziva snažne halucinacije, pa roman donosi dva pripovjedna toka – u jednome pratimo Jurajevu svakodnevicu ispunjenu radom u laboratoriju, brigom za kćerku i posjetama Nikinom djedi i baki, dok druga narativna linija posreduje Jurajeve halucinantne vizije uzrokovane konzumacijom čaja s narkotičkim svojstvima. Te su halucinacije redovito asocijativno povezane s aktualnim događanjima iz protagonistove svakodnevice, a predstavljaju tek jedan od oblika kojima Cvenić obogaćuje diskurzivni dijapazon svoga rukopisa. Tako primjerice, konzumiranje narkotičkog čaja tokom čitanja članka iz znanstvenog časopisa o životu neandertalaca, kod Juraja izaziva halucinantne vizije koje ga odvode u prethistorijsko doba. Na taj način Cvenić čitatelju posreduje opise načina života fosilnih hominida, tzv. ‘spiljskih ljudi’, što je iznimno rijedak primjer tematizacije života davnih ljudskih predaka u našoj književnosti.

No, osim opisima produkata mašte i rezultata narušene gravitacije zbilje generirane narkotičkim djelovanjem meskalina, Cvenić svoj rukopis nadograđuje i drugim pripovjednim oblicima i tehnikama. Autor destruira linearnost osnovne fabularne linije tako što postupkom kolažiranja u tijelo teksta ugrađuje cijeli niz citata (poput horoskopa, kulinarskih recepata, citata iz tinejđerskih časopisa i internetskih foruma, ali i izvadaka iz Darwinova ‘Porijekla vrsta’ i ulomaka iz znanstvene literature o genetici i procesu dešifriranja DNK), a u roman inkorporira i tekstove koje na svom blogu objavljuje Jurajeva kćerka Nika. Fabularna važnost tih tekstova s bloga prepoznaje se u uzročnoj ulozi koju oni imaju u slučaju svađe između oca i kćerke, pa Josipa Cvenića valja zapamtiti kao prvog hrvatskog pisca koji je fenomenu bloga dao fabularno utemeljenje. (Inače, Borivoj Radaković je prvi naš autor koji je u svome djelu ukazao na važnost bloga kao medija za afirmaciju nove književnosti, u jednoj kratkoj esejističkoj digresiji u romanu ‘Virusi’ iz 2005.godine).

Cvenićev Juraj Filipović umnogome je sličan Koščecovu profesoru iz njegova 'Wonderlanda'; u oba se slučaja radi o klasičnom antijunaku egzistencijalističke proze - deziluzioniranom, razočaranom, seksualno frustriranom intelektualcu, individualcu prilično otuđenom od okoline a koji prostor slobode pronalazi u maštarijama. Međutim, za razliku od Koščeca, Cvenić je slab stilist, prilično nevješte sintakse, škrtog jezika i bez jezične gipkosti. No, takva mu jednostavnost izraza omogućuje da naumljeno propitivanje mogućnosti medija sprovede bez dokidanja komunikacije s čitateljem, i bez skretanja u neprozirnost i nečitljivost. Ipak, miješanje pripovjednih tehnika i kombiniranje različitih tipova diskursa autoru nije ostavilo prostora za bavljenje likovima i detaljniju razradu fabule, pa akteri ostaji plošni i nedovoljno životni, a fabulu čitatelj doživljava kao literarnu konstrukciju čiji se razvoj provodi automatizmom, odnosno voljom autora a ne logikom događanja. Takav je dojam možda i rezultat autorove nakane da simboliku naslovne inverzije (a koja se odnosi na postupak sekvenciranja genoma čovjeka) utka i u samu genetiku priče, što je Cvenić, valja priznati, uspješno obavio. Zato je fabula romana, osim motivima prepisivanja, ispunjena i brojnim motivima inverzije očekivanja, s osjetnim ironijskim učinkom. Tako npr. Nika fingira seksualno iskustvo prepisujući na svoj blog rečenice iz tinejdžerskog časopisa, Juraj mijenja identitet pri anonimnom komentiranju kćerkinog bloga, baka halucinogen brka s otrovom, a djed cijeloga života taji vanbračno dijete a profesionalnu karijeru gradi na idejnoj inverziji, odnosno političkom oportunizmu i konvertitstvu - da bi se kao vrhunac inverzije pokazao Jurajev završni osjet mrtvila kao postojanja, nezadovoljstva kao sreće i ništavila kao punoće.
Iako je njegov junak postao žrtvom svojega zanata, to se za Cvenića, unatoč spomenutim manjkavostima, ipak ne može reći jer je ‘Obrnuto prepisivanje’ primjer solidnog autorskog iskoraka u prostore novog, eksperimentalnog literarnog iskustva.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', rujna 2007.