Iako objavljen 1890., prvi roman Knuta Hamsuna «Glad» često se navodi kao literarni uvod u 20. stoljeće i izniman primjer «moderne psihološke literature». Bio je književna senzacija po izlasku: sadržajem svojevrstan šok za ondašnje čitatelje, a inovativnošću prava noćna mora za ondašnje književnike!

U svojoj inačici »Portreta umjetnika u mladosti« Hamsun opisuje kako se, kao mladac, pokušavao probiti kao pisac u Kristianiji (danas Oslo); kako se sam, bez stalnog zaposlenja i prihoda, bez prijatelja i ičije pomoći, borio s nepojmljivom glađu i neimaštinom.
»Umjetnički -oblikovane« životne situacije neimenovanog glavnog lika u većem dijelu su autobiografske i upravo je nevjerojatno što je sve proživio i kroz kakve je užase prolazio, stigavši gotovo na rub samodestrukcije, a još je nevjerojatnije s kakvim je stoičkim mirom, bez protesta - doduše, par puta se bezuspješno obratio Bogu - kroz sve to prošao.

Sam autor je svoje remek-djelo opisao kao »tajanstvenu igru živaca u glađu izmučenom tijelu«, ali među redovima kriju se još nebrojene krasote, profinjene misli i suptilne analize.

Podsjetimo još da je Hamsun više nego zasluženu Nobelovu nagradu dobio tek 1924., nakon izlaska «Blagoslova zemlje» (Šareni dućan, 2002.), a poslije čitanja 'Gladi' možemo se pitati, i teško si objasniti, zašto ju nije dobio i koje desetljeće ranije...