''Anastasia'' je druga prozna knjiga Dalibora Šimprage, u kojoj, nakon ''Kavica Andreja Puplina'', autor znatno širi i tematski svijet i repertoar stilskih postupaka. Riječ je o romanu koji zahvaća postratno hrvatsko društvo na razmeđu kaosa devedesetih i prvih specifičnih pitanja korporacijskog kapitalizma 2000-ih.
Kraj je stoljeća; na periferiji Europe, na zapadnom Balkanu, rat je pri kraju; u gradu Zagrebu, zaštićenom od ratnih razaranja, grupa bivših studenata od užasavajuće stvarnosti i nacionalnih sukoba bježi utapajući se u seksu i velikim količinama alkohola, vodeći naizgled besmislene rasprave i trošeći vrijeme kao neku »obezvrijeđenu valutu«. Među njima je i Goran Kanevski, mladić s diplomom povijesti umjetnosti, koji radi neki drugi, lukrativni posao, kao ekonomist u jednoj vinariji. Svoju želju da istodobno bude nevezan, ali i da ima redovit seksualni život, misli, pomirio je tako što je s jednom djevojkom godinama u aranžmanu »erotskog prijateljstva«. Ali ta su prijateljstva i ta veza s vremenom postali kavez iz kojeg je nemoguće izaći...
Pred Kanevskim je veliki životni zaokret: čitav sustav produženog djetinjstva, neobavezujuće ljubavi i intelektualnih prijateljstava se ruši. Eskapistički studentski život je na izdisaju, jer Gorana i njegove prijatelje društvena očekivanja uvode, jednog po jednog, u »svijet rada«, pa su se upravo, u svojim kasnim dvadesetima, zatekli u raskoraku između slobode na koju su naviknuti i zahtjeva »novog životnog poretka«: u tranziciji sve ide s odgodom, pa se i s odrastanjem ljudi suočavaju na pragu tridesetih.
U Goranovu slučaju, taj vanjski prijelaz iz jedne životne etape u drugu prati i unutrašnji: događa mu se nova, naizgled neostvariva ljubav, i susret s jednim psihijatrom, kojem se podvrgava na jungovsku analizu. Aresova je turneja na području bivše Jugoslavije privremeno prekinuta, i u slutnji da će se nastaviti u zemlji njegovih predaka, Makedoniji, Goran Kanevski odlučuje onamo otputovati, možda zadnji put; odlazak u Makedoniju, kojim kulminira ''Anastasia'', promijenit će iz temelja njegov život...

Dalibor Šimpraga rođen je 1969. u Zagrebu. Radi kao urednik u tjedniku Globus. Devedesetih je sustavnije pratio književnu produkciju mlađih pisaca, te s Igorom Štiksom priredio antologiju novih hrvatskih prozaika 90-ih ''22 u hladu'' (Zagreb, 1999). Pod autorskim imenom Andrej Puplin godinama je objavljivao prozni serijal u zagrebačkom slengu ''Kavice'', koje je 2002. objedinio u knjizi ''Kavice Andreja Puplina'' (Durieux, Zagreb). Odlomci serijala prevedeni su na engleski, slovenski, poljski, francuski i njemački, prema pojedinim je pričama glumac Hrvoje Zalar 1997. napravio monodramu, a režiser Branko Ištvančić 1998. snimio istoimeni film. ''Kavice'' su tema jednog doktorskog (Sankt Peterburg) i dva magistarska rada (Zürich, Varšava), a već su nekoliko godina i na popisu literature kolegija stilistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U studenome 2006. izbor priča iz ''Kavica'' uvršten je u antologiju ''Tales from Ten Cities'' u izdanju manchesterske izdavačke kuće Comma Press.

Izvor : Durieux