Dorti Jagić

Na Cvjetnom trgu Dorta izvlači maketu knjige, otvara plastične korice. Miris sladoleda od karamele miješa se s mirisom zelenog baršuna podstave. U knjizi je velik križ od mesinga. To je Dorta dobila u Rumnjskoj, Balcan prize of poetry. Na blaziranom mjestu, poput ovog, to ništa ne znači. Ali nas nekoliko slavimo Dortu. Miroslav, Ana i ja. Miroslav spominje Kupu, poziva nas, a ja se prisjećam prizora iz djetinjstva – krava ulazi u veliku zelenu rijeku. Dorta priča o Cioranu i rumunjskopj depresiji. Sparno je, smijemo se križu, vampiri se neće pojaviti na tako jakom Suncu. Sladoledi se tope, listamo knjigu rumunjskih pjesnika. I u daljini gledamo kako prolazi dragi, predragi pjesnik, D.D. koji je pisao baš o Cvjetnom trgu. Tom nekad poetičnom mjestu, koje danas samo je betonska masa i skupljalište ogavnih tračera. I mjesto nad kojim visi prijetnja dubokih garaža i velikog nebodera. Dortu Levijathan - ni gradski, ni državni, neće zapaziti. Za njih, ona je tek sitni žohar u malom rumunjskom hotelu. Kao i za zagrebačke špicere, te sitne zavidne duše koje peru usta dijetnom kolom i graktanjem. Nije važno, mi slavimo Dortu, i kažemo njoj i sebi naglas – treba zaboraviti odaje od alabastera, i treba predati se Suncu i hrabro, konačno, Životu.
Darija Žilić
(preneseno iz Zareza, broj 212-213, 06.rujna 2007.)