KRITIKA : William Somerset Maugham - 'Kolači i pivo' (KruZak, 2007.)

Posljednjih nekoliko godina u nas je napisano i objavljeno više tzv. romana s ključem u kojima su pojedinim stvarnim osobama iz javnoga života (najčešće piscima i političarima) autori dodijelili uloge u svojim fabulama, ili ih čak učinili glavnim likovima romana, izmijenivši im pritom imena, ali očuvavši njihovu prepoznatljivost. U svim je tim slučajevima bila riječ o tračerskim, osvetoljubivim obračunima s tim ljudima, zakamufliranima u književnost, s izrazito niskim kvalitativnim dosezima (dovoljno se sjetiti 'Ambre' i 'Fukare' Ivana Aralice, premda ni najsvježiji primjer – roman 'Lijepi i prokleti' Damira Radića – kvalitetom ne odmiče daleko od rečenih uradaka donedavnoga sabornika). Romani s ključem, jasno, nisu nikakva novotarija – taj se žanr pojavio još u 17. stoljeću u Francuskoj s nizom književnih tematizacija spletki s dvora Luja XIV – ali za razliku od prethodno navedenih domaćih naslova, postoje i primjeri iznimno vrijednih izdanaka toga žanra. Među takve svakako pripadaju i pojedina djela Williama Somerseta Maughama (1874 – 1965).

Taj je vrlo plodni pisac – autor više od pedeset knjiga napisanih tijekom šezdesetak godina aktivnog spisateljskog rada – svoje proze gotovo redovito temeljio na osobnim iskustvima i stvarnim događajima iz vlastita života, kao i iz života ljudi koje je na brojnim putovanjima sretao i upoznavao. Književnu je slavu, ali i veliku zaradu, Maugham stekao brojnim dramama koje su postigle veliku popularnost i omogućile mu lagodan i siguran život. Nakon uspjeha s dramama preorijentirao se na pisanje novela i romana, a od posljednjih je među zapaženijima bio 'Mjesec i novčić', djelo opisano kao roman s ključem, jer je u njegovu ekscentričnom glavnom junaku kritika prepoznala slavnoga francuskog slikara Paula Gaugina. Slične su optužbe uslijedile i u slučajevima nekih drugih njegovih djela, poput na hrvatski upravo prevedena romana 'Kolači i pivo', u slučaju kojega se tvrdilo da je lik spisatelja Driffielda Maugham temeljio na osobi i životopisu slavnoga pisca Thomasa Hardyja. U predgovoru kasnijim izdanjima tog romana (taj je predgovor uvršten i u hrvatsko izdanje) Maugham je te tvrdnje opovrgnuo, ali to nije nagnalo kritiku da njegovo ime izvadi iz ključarske žanrovske ladice. Ipak, jedno je neupitno – usuprot prethodno spomenutim bezvrijednim domaćim izdancima romana s ključem, Maughamovi Kolači i pivo dokazuju da je i u tom žanru moguće stvoriti kvalitetno i štovanja vrijedno djelo.

Roman je ispripovijedan u prvome licu, od strane pisca Ashendena, i donosi njegove reminiscencije na dane odrastanja i mladosti provedene u društvu slavnoga pisca Driffielda i njegove prve žene Rosie. Razgovor s kolegom po peru, Alroyem Kearom, koji se sprema napisati biografsku knjigu o Driffieldu, navele su Ashendenove misli da polete putem sjećanja, što Maughamu daje prigodu za analizu položaja pisca, ali i položaja žene u ondašnjem izrazito klasno uređenu britanskom društvu. U vremenu Ashendenove mladosti Driffield je bio još relativno mlad i nepoznat pisac, a njegovo slobodno ponašanje i redovite posjete krčmama izazivale su zazor u seocetu u kojemu je, u neposrednu Drieffieldovu susjedstvu, Ashenden tijekom ljetnih mjeseci boravio kod svoga ujaka, seoskoga župnika. Posredovanjem Ashendenovih prisjećanja na pojedine događaje iz piščeva života kojima je svjedočio Maugham vješto i s mnogo ironije bilježi sudar dvaju različitih svjetova – Drieffieldova slobodarskog i boemskog svjetonazora spram protestantskoga konzervativizma i puritanizma većine tamošnjega puka. Kontrast dodatno pojačava preljubništvu sklono ponašanje Driffieldove supruge Rosie, nekadašnje pipničarke koju je slavni pisac upoznao u seoskoj krčmi, te se zaljubio i ubrzo je oženio. No, Rosiena promiskuitetnost ne sablažnjava samo seoske puritance nego i snobovsku gradsku aristokraciju, što Maugham apostrofira kroz motiv uljepšavanja piščeve biografije koju Kear piše izostavljajući nepoćudne epizode i stvarajući od slavnoga pisca mit, beživotan, nerealističan, te idealiziran do krajnosti. S tim u vezi valja istaknuti Maughamov mudar izbor fokalizatora; pripovjednu palicu dodijelivši osobi koja je svjedočila određenim dionicama iz života slavnoga pisca, a koje su u nesuglasju sa u javnosti stvorenom slikom toga, današnjim rječnikom rečeno celebrityja, autor naglašava relativnost istine, odnosno mogućnost manipuliranja njome kao i javnim mnijenjem. A kad smo kod manipulacije – primjer lika vrlo ambiciozna, ali ne odveć darovita pisca Keara, koji unatoč nedostatku dara, ali uz ponizno dodvoravanje pravim ljudima te uz velik trud uložen u samopromociju, postaje cijenjenim autorom, zasigurno će utješiti mnogokoju današnju, na sličnim osnovama stvorenu, domaću književnu veličinu.

Svaka čast svim brojnim u Kolačima i pivu zastupljenim piscima, ali najzanimljivijim se likom ipak ispostavlja Rosie, promiskuitetna preljubnica koja svojom bračnom nevjerom, poput kakva goluba ponad velikaškog spomenika, uneređuje reputaciju slavnoga supruga. Međutim, iako je Maughamova naklonost na Rosienoj strani (pri čemu njezin lik personificira poriv najniže klase za oslobađanjem te otpor licemjerju malograđanštinom i snobovštinom zatrovane više klase), zbog nedovoljne profiliranosti njezina karaktera Rosie do kraja ostaje nedorečena, pomalo nestvarna i kontradiktorna, povremeno čak na korak do karikature. Šteta, jer bi zanimljivo bilo čuti njezinu verziju priče, odnosno sagledati događaje iz Roseine perspektive. S obzirom na posljednje poglavlje u kojemu ona ipak (ali prekratko) dobiva riječ, čini se da je i Maugham uvidio zamamnost takve mogućnosti. Ipak, činjenica da je nije nagnao da se baci pod vlak, ili da se napoji arsenikom, dovoljno je znakovita...

(Napisao Božidar Alajbegović, lipnja 2007.)