KRITIKA : Milana Vuković Runjić - 'Ulica nevjernih žena' (Naklada Ljevak, 2006.)

'Ulica nevjernih žena' novi je roman Milane Vuković Runjić koji se logično naslanja i nadovezuje na dosadašnji pjesmotvorni, prozni ali i kolumnistički rad te 37-godišnje zagrebačke spisateljice i urednice u vlastitoj izdavačkoj kući. Naime, osim što se, baš kao i u prijašnjim romanima i kratkim prozama, poigrava autobiografizmom, Milana Vuković Runjić i u novome romanu kombinira ali i parodira cijeli niz književnih žanrova, dok erotika i bračna nevjera kao dominantne tematske okosnice novoga romana čine poveznu nit s autoričinim kolumnističkim radom u tjedniku Globus, gdje Milana već nekoliko godina ispisuje tjednu kolumnu seksualne tematike. Ipak, ono što najizrazitije povezuje sve Milanine proze jeste otklon u bajkovito, snovito i čudesno; Milana Vuković Runjić svoje proze redovito smješta u realne ambijente da bi stvarnosnost potom razbila uvođenjem fantastičnih elemenata, što je i više nego dobrodošao postupak u kontekstu domaće proze prezasićene društveno-socijalnim temama i literarnim kritikama devijacija stvarnosti. Međutim, dok su njezini romani 'Seuso' i 'Revolver' imali čvrsta fabularna uporišta u krimi-pričama od kojih bi se radnja potom raspršivala u raznim smjerovima (i žanrovima), novome romanu osjetno nedostaje upravo jedna takva fabularna osnovica, pa rukopis ostavlja dojam pretjerane razbarušenosti i raspršenosti.

'Ulica nevjernih žena' zapravo je priča o Vrapčanskom odvojku, slijepoj ulici zagrebačke periferije smještenoj u neposrednoj blizini stenjevačke umobolnice, ulici u kojoj svoje živote provode mnogobrojne žene različitih generacija i sudbina a koje sve međusobno dijele jednu zajedničku osobinu : sve su one vrlo sklone preljubu, svejedno bile udane ili ne, i sve su barem jednom (ali ipak najčešće više puta) 'spavale' s Robertom, patuljkom zelene brade i nenadmašne potencije. Kroz priču nas vodi neimenovana pripovjedačica koja u ispovjednom tonu, uz mnoštvo digresija, fabularnih skretanja i asocijativnih meandara izlaže svoju i životne priče svojih sumještanki. Pripovjedačica ne poštuje kronološki slijed događaja jer, kako na jednom mjestu citirajući Kanta kaže, 'prostor je forma vanjskog osjećaja a vrijeme unutarnjeg, što znači da postoje samo osjećaji, a ostalo su tek mreže za njihovo hvatanje'. Time smo došli do još jedne, vrlo bitne dimenzije autoričina pisma prepoznatljive i u njenim dosadašnjim prozama : izrazita sklonost citatima i referencama, kojih je ovdje uistinu mnogo, od ironijskog izokretanja bajke o Snjeguljici ili referiranja na Nabokovljevu Lolitu pa sve do citiranja ili barem spominjanja brojnih slavnih autora poput Ericha Fromma, Marguerite Yourcenar, Simone Weil, Simone de Beauvoir, Luigija Pirandella ili Juliana Barnesa, kao i brojnih pop i rock bandova i filmova.

U Vrapčanskom odvojku vrijeme sporije protječe, stanovnici su pošteđeni stresnosti urbanog života u speedu, a autorica kao da se trudi stvoriti mističnu ruralnu opreku kapitalističkoj užurbanosti i zaposlenosti – u Vrapčanskom odvojku pitanja srca su ispred pitanja novčanika, a tranzicijska stvarnost prisutna je tek u tragovima, a i tada propuštena kroz ironijski filter. No, premda nezaražene potrošačkom, shopping groznicom, žene Vrapčanskog odvojka odaju se drugoj vrsti konzumerizma : onog seksualnog, redovito se i vrlo rado i zdušno 'trošeći' izvan vlastite bračne ložnice. Tu dolazimo do vrlo zanimljivog tretmana muških likova - Milana Vuković Runjić kao da se želi osvetiti zbog stoljeća neravnopravnog tretiranja spolova u književnosti pa su svi muškarci Vrapčanskog odvojka odreda šonje, mekušci i rogonje dok je ženama suprotan spol potreban tek poradi zadovoljenja pohote, s vrhuncem ironije u liku patuljka Roberta kao ultimativnog ljubavnika čijem ljubavnom umijeću i neugasivoj potenciji ni jedna stenjevačka žena ne može odoljeti.

Fantastične motive poput patuljaka, proročkih sposobnosti likova, inkarnacije i duhova umrlih ljudi autorica je skladno uklopila u priču koju je usprkos razbarušenosti i maštovitosti ogrnula prevladavajućim melankoličnim ozračjem. Njegovo je izvorište, naravno, u liku, odnosno psihološkom profilu i karakteru naratorice, koja je vrlo introvertirana, usamljena i stidljiva, a svoj unutrašnji svijet kao i tuđe literarne svijetove iz knjiga pretpostavlja onom izvanjskom i zbiljskom, preferirajući život u mašti i konstruktu, a strast tažeći i tražeći na papiru. A to što je naratorica po profesiji prevoditeljica sa spisateljskim sklonostima autorici služi za metatekstualna poigravanja i razvijanje autoreferencijalnih veza, ali i aluzija na domaću literarnu scenu, što ponekad zna posljedovati određenim balastima i suvišcima (poput npr. nefunkcionalnog i nepotrebnog uvođenja bračno-izdavačkog para u fabulu).
Nasljeđe bajke prepoznaje se u fantastičnim motivima, ali također i u pojedinim kontrastnim likovima (stidljiva pripovjedačica spram fatalne, raskalašene Marije ili ružno-lijepi par blizanki), kao i u nedostatku nijansiranja, posebice primjetnog kod površnog oslikavanja likova koji u najvećoj mjeri ostaju na razini skice. No, iako prevladava žanr bajke, autorica pojedine dijelove rukopisa piše u obliku kronike, a također se koristi i elementima horrora, ljubavne drame i erotskog štiva. Osim na prevelik broj fabularnih digresija, epizoda i rukavaca, recipijentova pažnja raspršuje se također i na preveliku množinu protagonista, uslijed čega postoji opasnost gubitka interesa. No Milana Vuković Runjić to kompenzira svojim njegovanim, elegantnim i profinjenim, na momente možda čak i previše kićenim stilom, nimalo ne sputavajući svoj lirski senzibilitet kojega pušta da se razmaše kako bi rukopis obilježio obilnim nanosima lirskog.

'Ulica nevjernih žena' ironična je ruralno ambijentirana inačica chick-lita, suvremena 'Seks i selo' bajka u kojoj otpor patrijarhalnom društvu autorica apostrofira kako u seksualnom eksperimentiranju onkraj granica i okova bračne ložnice tako i u ženskom samoostvarenju kroz umjetničko, odnosno spisateljsko stvaranje, kod protagonistice koja ljubavnu strast svjesno zamijenjuje onom stvaralačkom. Pritom je bajka kao eskapistički žanr ali i žanr prepun optimizma i mistike dobro odabran okvir jer dopušta i neutralizira određene doze sladunjavosti i kiča, u kojega Milana Vuković Runjić povremeno, ali ipak ne prečesto, zna odskliznuti.

(Napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u Vijencu, broj 344, 10.svibnja 2007.)