«Tristano umire» (2004), posljednji je objavljeni roman Antonia Tabucchija koji predstavlja krunu njegovog dugogodišnjeg spisateljskog rada. Riječ je o dugačkom solilokviju čovjeka na samrti, čovjeka koji pokušava ispričati svoj život piscu kako bi ga potonji mogao ponovo oživjeti u književnom djelu.

U priči, presjecanoj fragmentima talijanske političke stvarnosti, Tristano niže halucinantne retrospektive rata, fašizma pod Mussolinijem, pokreta otpora u kojem je sudjelovao, proživljenih ljubavi. U ovom komornom romanu nalazimo sve Tabucchijeve opsesije: problem pisca i njegovoga dvojnika preuzet od Pessoe, pitanje značenja književnosti i njezinoga odnosa prema stvarnosti, pitanje znači li herojstvo hrabrost, a kukavičluk znači slabost. Kako napisati priču jednog života i "tko svjedoči za svjedoka"?

***

Antonio Tabucchi (Pisa, 1943) ugledan je talijanski pisac i intelektualac europske i svjetske reputacije, dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja te autor djela prevedenih na više od trideset jezika. Na talijanskoj se knjiaevnoj sceni pojavio 1975. zapaženim romanom «Piazza d´ltalia», a do danas je objavio dvanaest romana, nekoliko zbirka priča, eseja i sjećanja. Zamašan dio svoje stvaralačke energije posvetio je djelu velikog portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe čiji je opus godinama prevodio na talijanski jezik, a Pessoa je postao i likom dramskoga teksta «Neostvareni dijalozi» («I dialoghi mancati», 1988.) te romana «Posljednja tri dana u životu Fernanda Pessoe» («Gli ultimi tre giorni di Fernando Pessoa», 1994.). Iste godine objavio je roman «Sostiene Pereira» za koji je primio nagrade Campiello i Scanno te Nagradu za europsku knjiaževnost Jean Monnet. Protagonist toga romana, novinar za vrijeme Salazarove diktature u Portugalu, postao je simbolom slobode tiska u srazu s politikom i antidemokratskim režimom. Talijanska opozicija ga je, za vrijeme izbora, isticala kao svoje oružje protiv kontroverznog magnata Silvija Berlusconija.

Tabucchi često tematizira i problematizira ulogu pisca i intelektualca u suvremenom društvu, čija je zadaća sumnjati u savršenstvo, jer svako savršenstvo generira ideologiju i totalitarističke ideje, a demokracija nikako nije stanje savršenstva. Zanimljiva je njegova polemika s Umbertom Ecom, o ulozi intelektualca u životu jedne zemlje, koja mu je poslužila za knjigu eseja «Platonov gastritis» («La Gastrite di Platone», 1998.).

Osim posve osobitog mjesta koje zauzima u književnim krugovima matične zemlje, Tabucchi već dugi niz godina ne prestaje nizati priznanja i u inozemstvu (Europska nagrada za književnost Aristeion (1997.), nagrada Nossack Akademije u Leibnizu; Europäischer Staatpreis u Austriji; Premio Hidalgo u Španjolskoj...).