KRITIKA : Rade Jarak – 'Enciklopedija očaja' (Fraktura, 2006.)


Iako je kao autor u zadnjih 7-8 godina iznjedrio evo već i sedmu knjigu, Rade je Jarak ipak prvenstveno strastveni čitatelj, a tek onda pisac. Potvrdu toga dao nam je i svojom novom knjigom koja je ponovo svojevrsna prerada pročitanog štiva, odnosno novo štivo napisano na fonu inspiracije pročitanim, što je bio slučaj i sa njegovim romanima 'Kiša' iz 2001. i 'Sol' iz 2003. godine. Pritom Jarak pokazuje i vrlo istančan čitateljski ukus – prethodni su romani, naime, nastali na temelju novele Gabriela Garcie Marqeza i kratke priče Antuna Šoljana dok je tri kratka romana koje je okupio u prije nekoliko mjeseci objavljenoj knjizi 'Enciklopedija očaja' Jarak napisao inspiriran prozama Georgea Orwella, Dina Buzzatija i Paula Austera.

Pa krenimo redom - 'Enciklopediju očaja', dakle otvara kratki roman 'Rekvijem za Kataloniju' u kojemu pratimo mladog britanskog novinara Erica koji iz idealističkih pobuda pristupa maloj anarhističkoj stranci koja se u Španjolskom građanskom ratu bori protiv Francovih fašista. Eric se pritom upušta u ljubavnu vezu s novinarkom Ednom, ali i strastveno zaljubljuje u talijanskog vojnika Marca. Njega, međutim, nakon jednog kratkog susreta više ne uspijeva pronaći, stranka koje je član političkim spletkama biva stavljena izvan zakona, a u jednoj borbi Eric doživljava i ranjavanje, pa naposljetku, lišen svih ideala i iluzija, razočaran i očajan, s Ednom napušta Španjolsku. 'Rekvijem za Kataloniju' pisan je u Ich formi a autor vrlo uvjerljivo dočarava surovost rata, mirise baruta, krvi i blata, te boli i patnje ranjavanja, ali i dojmljivo razvija kafkijansko ozračje nelagode i neizvjesnosti izazvano političkim spletkama. Dezorijentiranost - koja je osnovna značajka i ostala dva romana iz knjige – osim u dualitetu hetero i homoseksualnosti, ovdje je prisutna i kroz fluidnost dobra i zla, odnosno relativnost istine naznačene već na početnim stranicama romana kroz upozoravajuće riječi hotelskog recepcionera kako 'nije sve onakvo kakvim se čini'.

Drugi roman iz knjige već samim svojim naslovom 'Neočekivano Venecija' sugerira osjet dezorijentiranosti, kojega Jarak potom razvija na više načina i razina. Početnu trećinu romana zauzima vrlo uvjerljiv i sugestivan, dokumentaristički opis Venecije, grada višekratno opjevanog i već opisanog u djelima mnogih slavnih i manje slavnih pisaca. Jarkov pripovjedač već na samom početku, priznanjem kako ne zna da li voli ili mrzi Veneciju, inicira osjet dezorijentiranosti kojega potom nadopunjuje opisima vijugavih, labirintu sličnih venecijanskih ulica koje jako često završavaju zidom, i uzrokuju višesatna izgubljenim lutanja. Na taj način uspostavljen osjet dezorijentiranosti Jarak dodatno pojačava poigravanjem autobiografizmom (kroz lik pripovjedača kojemu pripisuje brojne pojedinosti iz vlastite biografije). Odnos dvojbene ljubavi između pripovjedača i njegove djevojke svojom je nedefiniranošću prisutan u istoj dezorijentacijskoj nakani, dok posvemašnji gubitak uporišta, izgubljenost i konačno nestajanje koje nastupa u završnoj epizodi putovanja vlakom, dotad posve realističnu pripovijest odvodi u potpuno neočekivani onirizam i enigmatičnost.

Ovakav završni otklon u onostranost, premda prisutan i u prvom romanu kroz neočekivanu pojavu Đavla, u zadnjem je romanu iz knjige ipak izostao. Međutim, i roman 'Johnny K.' ne oskudijeva efektom očuđenja, u ovom slučaju prisutnom kroz česte opise snova ali i kroz motiv tajanstvenog nestanka jednog čovjeka kao pokretača fabularnog zamašnjaka. Ovoga puta Jarak naraciju u Ich formi (iz prethodna dva romana iz knjige) zamijenjuje sveznajućim pripovjedačem, a za glavnog junaka uzima Johnnyja Katzea, slavnog njujorškog književnog kritičara. Već sama ta činjenica implicira bavljenje književnošću i pisanjem kao temom, što se dodatno potvrđuje kada Johnny na poziv supruge nestalog prijatelja preuzima na skrb - odnosno čitanje i eventualno kasnije objavljivanje - njegovu višesveščanu, dotad mu nepoznatu, književnu ostavštinu. Upravo ti prijateljevi rukopisi, odnosno njihova neočekivana ali nepobitna kvaliteta, te nerealizirana kritičareva seksualna žudnja spram prijateljeve supruge, otponac su Johnnyjeve deziluzije, očaja i suočenja s vlastitim besmislom (dojmljivo prispodobljeni kroz motiv stalnog junakovog gubljenja na putu do prijateljeve kuće). Svim tim odrednicama Jarak uspješno uspostavlja poveznicu s početnim romanom iz knjige, te ustvari vrlo dojmljivo i vješto, tematski i motivsko-značenjski zaokružuje svoju 'Enciklopediju očaja', a i 'Triptih o nestajanju' kao podnaslov knjige u sva je tri romana sasvim uspješno opravdao svoj smisao.

Za potrebe internetskog časopisa za književnost 'Knjigomat' kojega uređuje, Jarak je vodio razgovore s mnogim domaćim piscima i sudionicima književne scene, redovito ih propitujući o njihovom shvaćanju pojma stvarnosti. Nakon čitanja 'Enciklopedije očaja' stječe se dojam kako su sva tri u knjizi zastupljena romana ustvari Jarkov osobni pokušaj pronalaska odgovora na to pitanje, literarnim putem dakako.
Osnovna zajednička osobina stvarnosti u tim djelima je njezina nepojmljivost i nekonzistentnost, odnosno fluidnost i nestalnost zbilje; sva tri pripovjedača prilično su dezorijentirana, svijet je za njih nespoznatljivi labirint prepun stranputica i ćorsokaka, a njihove emocije spram drugih su maglovite i nedefinirane, na razmeđi ljubavi i mržnje. Jarkovi junaci redovito gube iluzije čime biva narušeno njihovo mentalno ustrojstvo ali i arhitektonika osobnog identiteta, pa je osjećaj nemoći, očaja, praznine i izgubljenosti temeljem njihova postojanja. Slijedom navedenog razumljiva su i česta odskliznuća u onostrano i onirično, a ona su kod Jarka redovito na razini aluzije, neprimjetna i neočekivana, što je u suprotnosti sa njegovim izoštrenim okom za detalje i njegovom izuzetnom sposobnošću vrlo dojmljive, realistične detaljističke deskriptivnosti, čega je izvorište u njegovoj već više puta apostrofiranoj slikarskoj izobrazbi.

No, unatoč spomenutoj sposobnosti deskripcije, Jarak zazire od književnosti na razini 'prepisivanja stvarnosti' i literature kao puke kritike aktualnih devijacija zbilje. Jarak je sklon metafizici i 'stvaranju novih svjetova', a to čini spajanjem krhotina već postojećih, književnih - čitanjem tuđeg predloška on uranja u njegovu stvarnost, 'pounutruje' ju i postaje njezinim dijelom, te je tako čini i svojom, osobnom, intimnom zbiljom, da bi je potom pomiješanu s krhotinama vlastitosti izbacio na papir, stvarajući novu realnost, pogodnu za tuđe čitateljsko uranjanje, i naknadno autorsko nadopisivanje, dakako. Odnosno, kako na jednom mjestu i sam kaže, 'Tuđe je moje. A moje je napisao neki potpuni stranac'.

Ukratko, Rade Jarak jedan je od rijetkih domaćih, istinskih, borgesijanskih posvećenika književnosti i pisanoj riječi, a 'Enciklopedija očaja' najzrelije je njegovo djelo koje ga čini najzanimljivijim suvremenim hrvatskim piscem.

(napisao Božidar Alajbegović,
objavljeno u Vijencu, br.339, ožujak 2007.)