KRITIKA: Kazuo Ishiguro – 'Nikad me ne ostavljaj' (Leo Commerce, Rijeka, 2006.)


Kazuo Ishiguro cijenjeni je britanski književnik ovjenčan mnogim uglednim nagradama, u nas najpoznatiji po svom ekraniziranom romanu 'Na kraju dana', s briljantnim Anthonyjem Hopkinsom i Emmom Thompson u glavnim ulogama.
'Nikad me ne ostavljaj' novi je Ishigurov roman, koji se, baš kao i spomenuti mu prethodnik, bavi izgubljenim, protraćenim, tragičnim životima.

Priču pratimo iz perspektive 31-godišnje Kathy, 'njegovateljice' u 'centru za donacije' koja se prisjeća djetinjstva u idiličnom Hailshamu, svojevrsnom sirotištu internatskog tipa. Kathy je u Hailshamu pohađala nastavu i odrastala u društvu brojnih vršnjaka od kojih se najviše zbližila s povučenim Tommyjem i dominantnom Ruth, a njezina sjećanja uglavnom donose rekonstrukciju njihovih međusobnih odnosa, te odnosa sa njihovim hailshamskim skrbnicima. Hailsham je bila idilična ustanova smještena duboko u engleskom ruralnom području, gdje su djeca bila brižno zaštićena od vanjskog svijeta i odgajana tako da vjeruju da su posebna i da je njihova osobna dobrobit izrazito važna. Iako su u Hailshamu dobivali solidno obrazovanje, brizi oko njihovog zdravlja ipak je pridavana najveća pozornost, što je, uz svakotjedne detaljne liječničke preglede išlo tako daleko da su iz školske knjižnice uklanjane sve knjige u kojima likovi puše. Malo pomalo, Kathyne reminiscencije događaja postupno nam razotkrivaju posebnost hailshamske djece i razlog važnosti njihovog dobrog zdravlja. Tako saznajemo da su Kathy,Tommy, Ruth i ostala djeca zapravo klonovi i svi su oni 'stvoreni' sa svrhom – prije nego uđu u srednje godine počet će donirati svoje vitalne organe. Nakon školovanja a koje je ustvari odgoj i psihološka priprema za funkciju kojoj su namijenjeni, radit će kao 'njegovatelji donora', dok na njih ne dođe red za 'doniranje'. Cijeli se njihov život tako svodi na čekanje, na dugu odgođenu agoniju, a predestinirana funkcija 'nositelja organa' lišava ih individualnosti i svakoga od njih svodi tek na tijelo.

Međutim, autor upravo Kathynom rekonstrukcijom međusobnih odnosa troje prijatelja, odnosno pedantnom psihološkom karakterizacijom i detaljnom analizom njihovog ponašanja razobličuje monstruoznost cijelog postupka 'doniranja' - Ishiguro inzistira upravo na individualizaciji dječjeg trojca kako bi njihove osobnosti suprotstavio njihovoj funkcionalnosti, čime amoralnost kloniranja dovodi do vrhunca.
S istim ciljem Ishiguro je radnju smjestio u Englesku s kraja 1990-tih godina; vremenska izmještenost u budućnost osjetno bi smanjila drastičnost situacije, a izbjegavanjem distopijskog ozračja kritički naboj rukopisa dodatno je dobio na oštrini. Predstavljajući 'klonove' kao ljude ni po čemu različite od sviju nas i smještanjem radnje u nama blisko vrijeme Ishiguro uspješno uspostavlja empatijski odnos, kojega dodatno potencira pasivnost likova i njihova pomirenost sa sudbinom skorašnjeg 'ugasnuća' uslijed 'doniranja' vitalnih organa. Time autor istovremeno i zaokružuje svoj opus povlačeći analogiju sa svojim slavnim romanom 'Na kraju dana' u kojemu smo suosjećali s tragičnim batlerom koji je odano i bespogovorno služeći poslodavcu potratio svoj život i žrtvovao osobnu sreću na oltar dužnosti i funkcije koju obavlja.

Osim intrigantnom temom kloniranja Ishiguro je zaokupljen i problematiziranjem odrastanja i življenja u uvjetima izolirane, zatvorene, pomalo čak i opresivne zajednice, kao i psihološkim implikacijama koje takav život nosi, pri čemu autor povremeno - u epizodama očajničkih napora adolescenata da se uklope i svide jedni drugima – blagim, neizravnim humorom omekšava svoj rukopis. No, većinsko ozračje romana je pesimistično i turobno, ali tjeskoban osjećaj kojega izaziva – zbog čega autor zaslužuje posebnu pohvalu - postignut je neizravno, putem moralnih dilema i uznemirujućih pitanja kojih se roman dotiče, bez uobičajenog šokiranja eksplicitnošću i uz izbjegavanje naturalizma.

Ishiguro piše rafiniranim, suzdržanim, nenametljivim stilom; polaganim, usporenim ritmom vrlo dojmljivo gradira napetost postepeno razotkrivajući fabularne ''tajne'', a mnogo toga – koristeći eliptično pripovjedanje - namjerno lišava elaboracije, ostajući na razini slutnje i naznake. ''Nikad me ne ostavljaj'' dirljiv je i intrigantan tzv.''high-concept'' roman o vrlo neobičnom ljubavnom trokutu, koji otvara mnoga aktualna i osjetljiva pitanja: o moralu, humanosti, 'smislu' života, odnosno njegovoj ispunjenosti, ali također i o smrtnosti te odgovornosti spram bližnjih, i svakako zaslužuje pozornost, čega je dosad u medijima – jer oni redovito prešućuju izdanja tzv. ''manjih'' izdavača - nepravedno bio lišen.

Napisao: Božidar Alajbegović, prosinca 2006.
objavljeno na Knjigomat.com-u)