Ovaj zbornik tek je jedan mogući pokušaj dijakronijskog rasporeda kulturalnih studija i njihova problemskog slijeda, nužno okupljen oko interpretacijskih pretpostavki koje su daleko od bilo kakve izvjesnosti konačnih rješenja. Istodobno je i podsjećanje na njihovu britansku tradiciju, dakle na sam nastanak, središnje preokupacije, analitički doseg i metodologiju autora koji su ih učinili vidljivim i neizostavnim dijelom suvremenih znanja o popularnoj kulturi, medijima i svakodnevnom životu. Upravo je ta britanska tradicija, uz par iznimaka, okosnica ovog zbornika. I to ne zato što je već u brojnim sličnim prilikama gotovo kanonizirana, nego ponajprije stoga što je svojim problemskim i metodološkim slijedom uspostavila kriterije koji uvelike profiliraju područje, omogućuju različite oblike nadovezivanja, usporedbe, kritičke odmake i analitičke otklone.

Zbornik je zamišljen u tri cjeline.

U prvoj - Osnove - nalaze se dva "utemeljiteljska" teksta, odnosno poglavlja iz knjiga koje su na različit način inicijalno stvarale područje kulturalnih studija. Hoggartova rasprava "Novija masovna umjetnost: seks u sjajnim pakiranjima" i Williamsova "Analiza kulture" zapravo otvaraju pripovijest o stanju stvari prije pedesetak godina i pokušajima da se, sjedne strane, opiše i karakterizira svakodnevna popularnokulturna praksa, i, s druge, uspostavi određenje kulture koje obuhvaća i omogućava drukčiju vrstu interesa.

U drugoj cjelini - Mjesto - posrijedi su tekstovi u kojima se zbrajaju i promišljaju putovi i stranputice već etabliranoga analitičkog područja, njegov odnos s društveno-humanističkim susjedima, epistemološka pozicija i politički ulog. Ako bismo tekstu Richarda Johnsona "Što su uopće kulturalni studiji?" mogli dodijeliti odrednicu "velike sinteze" poduzete nakon vidljivosti, uspjeha i lagodne instalacije kulturalnostudijskoga znanja u akademski život, i to ponajprije kao zagovor budućih transformacija, Hallova je rasprava "Kulturalni studiji i njihovo teorijsko naslijeđe" gotovo problemska biografska refleksija kritički usmjerena na neke globalne trendove proizišle iz površnog prihvaćanja kulturalnih studija, uz vrijedne napomene o intelektualnoj skromnosti i specifičnoj politici intelektualnog rada.

Treća cjelina -Aspekti -je najopsežnija i u njoj je okupljeno dvanaest rasprava koje bi trebale uputiti na pluralnost analitičkih interesa i problema u području, ali i strukturirati neke bitne točke u dijakronijskom luku od Hoggarta i Williamsa do Paula Gilroya. Osim Janice Radway, Meaghan Morris i Jamesa Clifforda, svi autori uvršteni u treću cjelinu pripadaju britanskoj tradiciji kulturalnih studija. Ta istodobna geneza i evolucija kulturalnih studija, ako je prikladno uopće koristiti književnopovijesne kategorije izbrušene u davnim i zaboravljenim borbama za autonomiju književnosti i znanosti koja se njome zanima, uključuje, jednim svojim dijelom, probleme medija, klase, roda, rase, identiteta, čitanja, potrošnje, popularne i visoke književnosti i kulture, a drugim metodološke zamke i probleme prevrednovanja, promjene analitičkog diskurza s obzirom na dinamiku polja popularnog i teorijske utjecaje