KRITIKA : Renato Baretić - 'Osmi povjerenik' (AGM, 2004.)

Za razliku od Renata Baretića, koji je prije 10 godina, zahuktaloj centralizaciji i općenarodnom hrljenju ka metropoli "svih Hrvata" usprkos, rodni zagrebački domicil posve dragovoljno zamijenio onim splitskim, Siniša Mesnjak, (anti)junak Baretićevog romana-prvijenca Osmi povjerenik, puno je manje bio oduševljen kada je iz Zagreba po političkoj kazni (očita aluzija na “slučaj Bandić”) odaslan na Trećić, od kopna najudaljeniji naseljeni (za potrebe ove proze, izmišljeni) hrvatski otok, sa zadatkom da tamo organizira izbore i ustroji lokalnu upravu ilitiga vlast. Međutim, kao i njegovih 7 neuspješnih prethodnika, i Siniša na Trećiću nailazi na posvemašnji otpor mještana, koji ideje takve vrste od sebe tjeraju k’o krava muhe svojom repinom.

Pomoć u prilagodbi na novu sredinu, u kojoj nema niti redovne brodske linije sa kopnom, ni vodovoda, a o signalu za mobitel ili Internet priključku da i ne govorimo, novi trećićanski vladin povjerenik pronalazi u dobrodušnom "domorocu" Toninu.
Kako su Trećićani ustvari povratnici s australske pečalbe ili potomci istih, jezik kojim se služe čudnovata je Baretićeva lingvistička inovacija - mješavina australskih anglizama i različitih podvarijanti talijanizirane čakavštine dalmatinskog otočja (“Benarivoali na Tretjitj, uvi stoun tir, uvu lakrimu oj kamika!”), koju Siniša (kao ni čitatelj) u početku ne može razumjeti bez prevoditeljske pomoći. Usluge te vrste Siniši dobrohotno pruža rečeni Tonino, s kojim se Siniša sa vremenom toliko zbližuje da ovaj postepeno ulogu Petka zagrebačkom političkom brodolomcu zamjenjuje rolom Sancha Panse, te postaje Sinišin najbolji prijatelj i njegov vjerni sudrug i kopljonoša u borbi s vjetrenjačama otočke samodostatnosti, i duboke malomišćanske učahurenosti u njihov izdvojeni, zatvoreni univerzum.

Uz cijelu bulumentu vrlo neobične starčadi, na Trećiću Siniša susreće i jednog od svojih prethodnika, sedmog vladinog povjerenika, inače Ličanina, profesora matematike, koji samotnjački živi u svjetioniku, zatvoren u svom svijetu algebarskih jednadžbi, ali ansambl vrlo nesvakidašnjih likova dopunjuju još i dvije Aboridžanke i jedan bosanski dvojac otpadnika od zakona. Potonjima - Selimu i Zehri, Baretić je namijenio dvostruku ulogu - uz to što njihovim iznimno živopisnim životnim pričama obogaćuje fabulu i ispunjava je duhovitošću i erotikom, autor taj bosanski par iskorištava i kako bi svoj rukopis još dodatno lingvistički usložnio. Tako u romanu osim već spomenutog trećićanskog jezičnog miš-maša, imamo i Sinišinu verziju “normalne” razgovorne štokavštine, a uz bosansku ijekavicu Selima i Zehre koju nam Baretić isporučuje u “piši kako govoriš” inačici ( "A, slušaj... Jesi probala analno?" "To nije niko pa neš niti" - prosikće Zehra - "Akob ti jebavo u šupak, to pitaj Selma il onog svog pomoćnika"), tu je još i Toninov književni standard, hrvatski “novogovor” kojim autor ironizira žurnalistički izričaj kojim nas mediji truju već više od desetljeća.

Iako se s vremenom Siniša gotovo u potpunosti prilagođava novom načinu života i sve se više na otoku udomaćuje, Baretić nam u cilju izbjegavanja romantične idilizacije otočnog života, svako malo isporučuje poneku a-la-"Kino Lika"-Karakaš morbidnu ruralnu epizodicu (pa nas tako npr. i vrlo zorno upućuje u trećićanski “običaj” abortiranja janjadi), da bi nas na kraju iznenadio jednim potpuno neočekivanim, ali fabularno vrlo mudro upotrebljenim, tragičnim obratom, koji dotad šaljivoj priči daje sasvim drugi ton.

Izmiještanjem radnje na bogu-iza-leđa daleki otok, i prisilnim udaljenjem glavnog lika od njegove zagrebačke svakidašnjice, Baretić svjesno iskoračuje izvan asfaltirane staze recentne domaće urbane tzv. stvarnosne proze, dok istovremeno pomoću prepoznatljivih aluzija na neke od poznatih afera iz bliže nam prošlosti, ironično komentira i satirizira hrvatsku političku stvarnost. Tako, Baretić, svjesno i namjerno svog subjekta udaljavajući od glavne matice hrvatske stvarnosti, istoj prkosno, feralovski pokazuje prst-srednjak.

Upravo stoga vjerujem kako bi on, iako svršetak romana namjerno ostavlja otvorenim, svog (anti)junaka ipak najradije ostavio tamo kamo ga je u početku prisilno odveo.

Uglavnom, Osmi povjerenik podatan je za različita tumačenja, ali od njega zabavnije, novije domaće štivo, jako teško ćete naći. Bar dotle dok Ćićo-Senjanović nešto svoje novo ne ukoriči.
Vengo coj!
(napisao Božidar Alajbegović, ožujka 2004.)