KRITIKA : Kemal Mujičić Artnam - 'Rad na crno' (Meandar, 2004.)


Mraović, Kirin, Bogunović, Mićanović, Gromača, Večerina, ... tek su neki od autora koji su se u zadnjih nekoliko godina nakon dugogodišnjeg pisanja poezije odlučili okušati i u prozi, a Kemal Mujičić Artnam novo je ime u tom nizu. Nakon četiri poetske zbirke Mujičić Artnam nedavno je objavio i svoju prvu zbirku kratkometražne proze naslovljenu “Rad na crno”.

Zbirka obuhvaća 22 kratke priče podijeljene u dvije cjeline koje svoje ime duguju pričama “Bludne radnje” i “Sova”. Prva cjelina (ujedno i kvalitetnija) obuhvaća ukupno 14 priča koje povezuje tematizacija seksualnog nasilja, dok su priče iz cjeline “Sova” raznorodnije tematike, a povezuje ih autorova izražena sklonost eksperimentiranju i smještanje većine priča u birtijski ambijent.

U pričama iz prve cjeline Artnam silovanje, odnosno seksualno napastovanje i zlostavljanje registrira u različitim situacijama (seksualne devijacije u obitelji, nasilje od strane predstavnika vlasti, seksualno nasilje nad nepoznatom osobom, silovanje u ratu, itd.), a ono se odigrava na različitim zemljopisnim prostorima (od naših gradova i sela pa sve do obala Atlantskog oceana, afričke Ruande i Orenburga u bivšem SSSR-u) i raznolikim društveno-socijalnim kontekstima (kako u ratu tako i u miru, kako na selu tako i u gradu, kako u blagostanju tako i u gladi) čime autor naglašava globalizacijski, općerašireni i neiskorjenjiv karakter seksualnog nasilja.

Međutim, ono što Artnamove priče posebno izdvaja je često posezanje za eksperimentalnim postupcima i poigravanje konvencijama, jer žanrovska i prostorna limitiranost Artnama ne sprječavaju da na dvije do tri kratice teksta razvije više paralelnih radnji ili da naraciju izloži iz više različitih perspektiva. U jednom slučaju on poliperspektivnost nadopunjuje dnevničkim bilješkama (priča 'Začarani krug'), drugi puta priču konstruira polifonski, na temelju anketnih iskaza (priča 'Roberto'), nerijetko poseže za metatekstualnošću (priče 'Unproforac', 'Pod repom', 'Začarani krug'), često fikciju garnira kratkim esejističkim ili pseudoznanstvenim dionicama ('Unproforac', 'Rad na crno', 'Bludne radnje', 'O tome kako u državi Ruanda ne postoji pojam silovanje'), u velikom broju priča služi se eliptičnim pripovijedanjem, a ne libi se i jednu narativnu cjelinu prelomiti na dva dijela (priče 'Posve običan početak dana' i 'Sasvim običan dan') i njihov kontinuitet još dodatno razbiti umetanjem treće priče između njih. Uz sve to, u svakoj priči, u obliku čestih i brojnih kalambura i verbalnih igrarija, na površinu izbija i Artnamov poetski habitus.

Nažalost, velik je broj uradaka ostao samo na razini skice ili pak dobre ideje koja iziskuje dodatni napor i doradu. Prečesto Artnamu kao da nedostaje strpljenja pa priče privodi banalnome ili pak naprasnome kraju, bez efektnije ili smislenije poante, a tek su malobrojne priče koje se mogu pohvaliti uspješnom i potpunom zaokruženošću ('Roberto', 'Celibat', 'Sova', 'Bludne radnje', 'O tome kako u državi Ruanda' ... ).

Ipak, veliku većinu priča krasi sugestivna atmosfera, tečna naracija, efektni dijalektalni dijalozi, prepoznatljive situacije i bliski nam i krajnje životni likovi, a hrabrošću da već kod prvih proznih pokušaja posegne za eksperimentalnim postupcima, da se poigra konvencijama i zbilji pristupi s odmakom, Kemal Mujičić Artnam dokazuje da je spreman i za ambicioznije prozne poduhvate.

(Napisao: Božidar Alajbegović, veljače 2005.
objavljeno u književnom časopisu 'Svjetlo')