Andrei Makine – 'Francuska oporuka' (izd. Hrvatsko filološko društvo / Disput, Zagreb, 2005.)

'Francuska oporuka' jedini je roman ovjenčan obadvjema najuglednijim francuskim književnim nagradama – Prix Medicis i Gouncourt. A da čudo bude veće, taj dotad neviđeni uspjeh postigao je 1995. jedan Rus na gostujućem terenu francuskog jezika. Istina, Andreiu Makineu, ruskom piscu koji je 1987. emigrirao u Pariz, francuski nije materinji, ali je ipak 'bakinski' jezik, što on otkriva u samome romanu, pisanom u autobiografskom ključu.

U 'Francuskoj oporuci' Makine kroz gustu maglu prošlosti gradi topografiju znamenitosti i svetih mjesta zemlje čiji je kalem, francuskim porijeklom njegove bake, i u njega bio usađen. Provodeći ljeta u Sibiru, uz baku, Makine nije samo naučio francuski jezik, već se kroz bakine nostalgične priče o galskoj joj domovini neizlječivo zarazio frankofilijom. Bakine priče zatvorile su ga u sanjanu idealiziranu prošlost, francusku 'belle epoque' idilu iz koje je rastreseno pogledavao u puno manje ugodan stvarni život u rigidnosti komunizma. No, odrastanjem i sazrijevanjem ipak se u njemu postupno, poput medvjeda iz zimskog sna, budila i Rusija, neumoljiva, lijepa, apsurdna i jedinstvena; suprotstavljena ostatku svijeta svojom mučnom sudbinom.
'Francuska oporuka' tako postaje Makineovo literarno prihvaćanje samoga sebe u hibridnoj, raspolućenoj dvojnosti vlastitog identiteta.
U toj nježnoj i toploj, na momente čak i previše sentimentalnoj romanesknoj posveti Francuskoj (ali i Rusiji) Makine ispisuje dva životopisa : usporedo razlažući vlastito odrastanje i brojnim nesrećama obilježenu biografiju svoje bake Charlotte Lemonnier/Norbertovne, autor ocrtava cijelo jedno mučno stoljeće, prepuno smrti, okrutnosti, patnje i oskudice; vrijeme tiranskih vladara, ali i palih idola.

(Napisao: Božidar Alajbegović,
objavljeno u magazinu 'Op.a', broj 5/2006.)