U 14 sati na Interliberu je objavljeno da je nagradu VBZ-a i Večernjeg lista za najbolji roman osvojio Hrvoje Šalković. Rođen je u Zagrebu 1973, diplomirani je novinar, londonski magistar, autor humoreski “com.opanci.com.obojci” i romana “Pala karta”. Bio je trgovački putnik, vozač generala i autoutrka, perač tepiha, redar na koncertima, skladištar. Sada je direktor obiteljske ljevaonice željeza Vulkan, d. o. o. i dobitnik najizdašnije nagrade u kulturi.

Njegov pobjednički roman pojavit će se uz Večernji list na kioscima 11. studenoga.
(cijena 39,00 kn, op.a K.moljac)

VL: Jeste li poslali rukopis radi novca?
ŠALKOVIĆ: Cilj je bio ući u prvih osam. Kad sam saznao da sam ušao u najuži krug, počeo sam razmišljati o tih 100.000 kuna. Ne zato što sam gladan novca, nego zato što ta svota daje težinu čitavoj priči. Ako osvojiš manje izdašnu nagradu, poštovat će te u književnim krugovima. Ali ako osvojiš nagradu koja za sobom vuče tako veliku svotu, svi će te shvatiti ozbiljno. Kad godinu ili dvije radiš na nekom romanu, kuckaš po tipkovnici u opskurnom sobičku, očekuješ i neko priznanje. Mogu pisci trubiti kako pišu iz osobnih razloga, ali svi volimo da nas netko potapša po ramenu. Uostalom što znači novac? Kad sam bez love, pijem rakiju umjesto viskija, pušim jeftine cigarete umjesto uvoznih. Istina, ovo govorim iz komotne pozicije vlasnika uspješne tvrtke, ali znam kako je to biti i bez love.

VL: Zašto je naslov tako dug?
ŠALKOVIĆ: Imao sam dva radna naslova. Jedan je bio “Pravi se da ovo nisi vidio”, a drugi “Priručnik za turizam, lov u mutnom i traganje za snovima”. Nisam se mogao odlučiti koji da izbacim. Proveo sam noći i noći buljeći u plafon i mozgajući što da napravim. Na kraju sam ih spojio. Zašto ne bih bio prvi s kobasicom.

VL: Je li ovo autobiografski roman?
ŠALKOVIĆ: Roman ima mnogo autobiografskih elemenata. Ja sam zapravo veliki sretnik. Uporno odlazim na ta svoja šašava putovanja, doživljavam nevjerojatne stvari, upoznajem ljude kakve je teško vidjeti i na televiziji. Onda se vratim kući, bacim to na papir za svoju dušu, te zabilješke uobličim u roman i za to mi netko plati 100.000 kuna. Promijenio sam puno poslova jer me ne drži mjesto. Bitno je svijetom putovati čista srca i širom otvorenih očiju. Ako to postigneš, svaki čovjek kojeg susretneš otvorit će ti se poput cvijeta, a lude dogodovštine će se samo lijepiti za tebe. Vjerujem da ću posljednju tajnu svemira otkriti ako se budem dovoljno brzo kretao i ako budem imao dovoljno žestokih iskustava. To je put koji sam odabrao. Ne vidim mu kraja ni konca.

VL: Jeste li Vi Charlie ili Domagoj (glavni likovi romana)?
ŠALKOVIĆ: Domagoj traga za ljepilom kojim će spojiti komadiće slagalice, nekim mudrim objašnjenjem koje će mu pomoći da otkrije samoga sebe. On je luzer koji kroz roman raste i pretvara se u mudrog malog frajera. A Charlie je sve ono što bih ja volio biti – lik koji pršti od životnog soka, momčina koju život cinično baca na sve strane svijeta a on mu se smije u brk i kaže – što je, siso, je l’ to sve što imaš? Volio bih biti Charlie, oh kako bih volio biti. Ali na kraju dana, ipak mislim da sam samo Domagoj.

VL: Očekujete li probleme s Katoličkom crkvom zbog opisa orgija s časnim sestrama?
ŠALKOVIĆ: Pa baš i ne. A ako neki ćato s Kaptola ima vremena baviti se tim stvarima, svaka mu čast. Uostalom, jedan od likova iz knjige u jednom trenu vodi ljubav sa slonicom. Što sada to znači? Hoće li mi i aktivisti za prava životinja sjesti za vrat? Hej, ljudi, to su samo knjige, bajke za odrasle...

VL: Može li prijevara nekad biti pozitivna?
ŠALKOVIĆ: Dokle god čovjek ne vara samog sebe.

VL: Zašto posveta Simi Mraoviću?
ŠALKOVIĆ: Simo je moj dobar prijatelj. Osim što je talentiran za štipanje cura i zatvaranje šankova, ima dara i za uređivanje knjiga. Puno mi je pomogao, otkrio nekoliko caka kako da roman dignem na razinu više i ubacim u šestu brzinu. Simo je poznat kao čovjek koji istinski voli Zagreb i muka mu je kad se makne negdje makar na dva dana. Prezire putovanja pa je bio odličan kritičar prilikom iščitavanja radnih verzija tekstova. Bilo bi loše da mi je savjete davao netko tko je inficiran travel bugom kao ja, jer bi ga zaslijepila energija putovanja koja izbija iznutra. Taman kad sam završavao posljednje poglavlje, dijagnosticirana mu je opaka bolest. Posveta je nešto najmanje što mogu napraviti za njega.