KRITIKA : Svjetlan Lacko Vidulić - 'Muke Mikuline' (AGM, 2005.)
petak , 28.04.2006.
Budući da sumnjam da ste kupili 'Op.a' u nastavku vam iz tog kulturnog magazina prenosim svoju kritku zbirke priča Svjetlana Lacka Vidulića 'Muke Mikuline', prije neki dan nagrađene 'Slavićem', kao najbolja debitantska knjiga 2005.
Inače, ovo što slijedi je primjer kako sam, kad me se na to natjera, ipak, uz mnogo znoja i odricanja, sposoban svoju skribomaniju ukrotiti i svesti je u okvire od jedne kartice :
KRITIKA : Svjetlan Lacko Vidulić - 'Muke Mikuline' (AGM, 2005.)
'Muke Mikuline', debitantska zbirka priča Svjetlana Lacka Vidulića (predavača njemačke književnosti na zagrebačkom FF-u, rođ. 1968.) nesvakidašnja je literarna poslastica, rezultat autorove sklonosti stilskom eksperimentiranju, njegove lingvističke zaigranosti i posprdnog, ironičnog pogleda na svijet.
Baš poput svog naslovnog junaka,Vidulić kao da pati od 'prekomjerne zanimljivosti svijeta' pa 'što god liznuo okom, uhom, nosom i jezikom, što god mu se dotaklo ruke, noge, mašte ili moždana, umah zamiriše toli zavodljivo' da on ne može a da to na papir ne pretoči - bilo u epistolarnom obliku ili u otkačenom enciklopedijskom zapisu; bilo u formi toka svijesti, esejiziranog monologa ili radijskog intervjua; bilo apsurdističkim nizanjem slobodnih asocijacija, parodičnim preradama žurnalističkog diskursa i ismijavanjem intelektualističkog hermetizma, ili se pak, na De Palminom filmskom tragu, koristeći naracijom 'paralelnog slaloma'.
Elem, u dvadesetak proznih cjelina raspoređenih u 4 tematska ciklusa ('Jedanaest uboda', 'Vlado Kilavy: Moja enciklopedija', 'Muke Mikuline' i 'Ekologija za djecu') Vidulić se osim jezikom, vragolasto poigrava i književnim žanrovima i poetikama, uživajući u diskurzivnim varijacijama i ironičnim preradama ustaljenih literarnih obrazaca i postupaka. Svaka stranica te slojevite, kritički intonirane ali vrlo zabavne zbirke (čiji je humorni potencijal već prepoznat i apostrofiran u uspješnoj Medvešekovoj kazališnoj predstavi) odzvanja šeretskim cerekom parodičara par excellance koji, za razliku od nasmrt ozbiljnog pristupa svagdanu suvremenih nam neorealista i mimetičara, 'sitnozrnatom panoramiziranju lijepe li nam naše zbilje' (citat K.Lokotar) prilazi na bitno opušteniji način, omogučujući čitatelju da se vlastitoj neveseloj svakodnevici, viđenoj ironijom premazanim Vidulićevim okularom, u brk nasmije.
Sveučilišni profa sa smislom za humor – očito je i to moguće...
(Napisao Božidar Alajbegović, ožujka 2006.
objavljeno u kulturnom magazinu 'Op.a.', travanj 2006. broj 1(8) )
komentiraj (11) * ispiši * #