On je hrabri junak koji poput pantere napada tuđu privatnost, a skriva se kao zeko iza šifre, nedovoljno smion da se izloži i podnese odgovornost za svoju javnu riječ. On je napadač iz zapećka koji baca bombicu na bojišnicu (javnu scenu), a onda se kao dezerter skrije u svoj daleki, nepoznati rov. On je poput lovca koji zapuca pa se skrije iza debla, da ga ne ugleda razljućeni plijen. Tko je taj ratnik koji može napasti sve i svakoga, bezočno uvrijediti ne birajući riječi, koji umije sve osim razotkriti iza oklopa svoje lice?
To je bloger, kompjuterski ''junak našeg doba'', junak koji je podijeljen na svoje riječi i nevidljivo tijelo i koji često ne umije sastaviti se u cjelinu. Dakako, ima pristojnih blogova i blogera, no neki siteovi toliko kipte od besramnih riječi bačenih u lice osobama iz javnog života da zaslužuju biti izdvojeni kao najgori primjeri slobode riječi. (...)
Otvorite li primjerice blog 'književni terorist', naići ćete na gnijezdo ptica koje su sletjele niotkuda, koje grakću na tuđi ugled, harače kljunom po tuđim usjevima i poljima i zoblju tuđe žito, ali svoga gnijezda ne imenuju. Ne, nije to fino kljuckanje (odmjereno provociranje), to je žvakanje kulture, obzira, dostojanstva, da bi se (iza šifre) oslobodila nekontrolirana nagonska sfera. A nakon toga harača ptice odlete u anonimnost, jer tamo ih ne može dohvatiti metak ili ćorak nekog razljućenog lovca.

Kada dijete uzima praćku pa skriveno iza živice pogodi na ulici gospodina u glavu, ima predispozicije postati bloger – onaj koji provocira a ne umije se izložiti. Današnja šifrirana virtualna sloboda dobro je došla svima koji još nisu iživjeli dječji san o praćki. Blogeri (oni, dakako, razjareni u svojoj anonimnosti) zacijelo nisu uvaženi novinari i pisci, jer bi inače za svoje obračune dobili doličnije medijsko mjesto. Neostvareni književni snovi, nadobudne želje da se uđe u svijet javnih osoba, pa makar i tajno – sve je to zacijelo pozadina ove naivne slagalice ružnih riječi koja ne daje nikakav dojmljiv ili koristan lik. (...)

Razjareni bloger mnogo je gori od novinskog polemičara koji se ipak svojim potpisom izlaže protuudarcu svoga ''neprijatelja''. Blogeri su apsurd demokracije – oni imaju pravo na svoju virtualnu psihoterapiju, imaju pravo vrijeđati tuđu privatnost, a vlastitu zaštiti pod šifrom, u koju se zakonito ne smije ući. No, je li sve tako tajno kako naši ratnici u malim rovovima misle? (...)

Čovjek na Internetu ima pravo na masku i skrivanje svog identiteta, no to je ujedno i bogomdan medij za one koji istu tu anonimnost iskorištavaju kako bi dali oduška vlastitom prostaštvu i najnižim porivima te vrijeđali druge ljude. Upoznat sam sa dva slučaja kod kojih se blogeri skriveni anonimnošću na sramotan način bave privatnim životima pojedinih aktera domaće književne scene, pisaca, profesora na zagrebačkom FF-u, isl., služeći se lažima i vrijeđajući ih na odvratan način. Blogerska se zajednica pokazala zrelom i nastojeći otkriti identitet autora jednog od ta dva bloga, pokazala je što misli o takvim pojedincima. Vrijeđanje o kakvom se u ova dva slučaja radi izlazi izvan okvira slobode medija i tako se nešto nitko ne bi usudio javno izreći ili napisati u tiskanom mediju jer je svjestan da je utuživo. Ne vidim razlog zašto nešto što je utuživo u tiskanom mediju ne bi bilo utuživo ako je objavljeno na blogu ili nekoj web stranici

Inače, ''književni terorist'' je hrabro izbrisao svoj blog (na blog.hr) i otvorio ga kod drugog blog poslužitelja, gdje nastavlja sa svojim gadostima, kukavički skriven iza anonimnosti, bez hrabrosti da se potpiše iza svojih vrijeđalačkih tirada. Isto vrijedi i za blogera koji se naziva ''ptičar''.