U ‘onom’ svom postu (tekst o mom odnosu spram vjere) spomenuo sam da riječ ‘vjerovati’ smatram besmislenim. Probat ću to sad malo obrazložiti:

Pojam 'vjerovanja' podrazumijeva prihvaćanje kao realnost, kao istinu, kao činjenicu, nešto za što nemamo dokaza, nešto u čiju se istinitost sami nismo imali prilike uvjeriti; ‘vjerovanje’ podrazumijeva prihvaćanje nečega što možda ima utemeljenje u stvarnosti ali mi nemamo potvrdu za to.

Često čujemo rečenice tipa ‘vjerujem u zagrobni život’. Činjenica je da ta tvrdnja nikad nije dokazana, nikad nije dokazano da nas ‘zagrobni život’ uistinu nakon smrti čeka, a ipak mnogo ljudi kaže da u to ‘vjeruje’. Po mome shvaćanju, ta je rečenica besmislena, kao što je besmislena svaka druga rečenica u kojoj netko tvrdi ‘da u nešto vjeruje’. (Da se razumijemo, ovdje govorim o smislu riječi i o izboru riječi, odnosno o našem odnosu prema riječima koji je nažalost često jako površan - ovdje ne otvaram religijska pitanja i ne govorim o tome postoji li uistinu zagrobni život).

Kad mi netko dokaže npr. da postoji zagrobni život, kad mi netko dokazom potvrdi npr. da na planeti XY ima života isl., ja ću tada na osnovu izloženog mi dokaza, odnosno potvrde ZNATI da je to tako. Dok mi se ne pruži dokaz, ja se mogu NADATI da postoji zagrobni život, mogu to PRIŽELJKIVATI, mogu PRIHVATITI MOGUĆNOST da na planeti XY možda ima života, ali ako kažem da u to VJERUJEM, učinio sam pogrešan izbor riječi, izrekao sam besmislicu, izrekao sam skup slova bez značenja.
Baš kao što je besmislica npr. rečenica ‘vjerujem u sebe’. Netko se može pouzdati u vlastite snage, u vlastite sposobnosti, ali rečenica da netko ‘vjeruje u sebe’ nema smisla. Zato ne mogu a da se, na tvrdnje učestale u predizborno vrijeme tipa ‘Vjerujem u Tuđmana’ , ‘… Sanadera’, ‘…Račana’ grohotom ne nasmijem. Sličnih primjera ima bezbroj (ha, ha, ha : ‘Vjerujem u Dinamo’, ha ha ha : ‘vjerujem u gospodarski program Sanaderove Vlade’, 'vjerujem da ću dobiti na Lotu', itd.).

Te rečenice jednostavno nemaju značenja, one su smislene jednako koliko je smislen i neki nasumični skup slova poput ‘xcvrjtndglribndu nrkchnrm ghdgfun’.

A možemo zakoračiti i malo dublje pa možemo obrazložiti besmislenost samog čina 'vjerovanja' konstatacijom kako je ‘vjerovanje’ čin nasilja prema samome sebi.
Kao što rekoh, ‘vjerovanje’ podrazumijeva prihvaćanje kao činjenice nečega što nije dokazano, za što nemamo potvrdu. Nije li taj postupak čin nasilja prema vlastitom razumu? Kako bih prihvatio kao stvarno nešto za što nemam potvrdu, nešto što nije dokazano, ja moram vlastito zdravorazumsko razmišljanje zanemariti, moram ‘isključiti mozak’, moram negirati vlastito razmišljanje, moram ukinuti propitivanje smisla, čime činim nasilje prema samome sebi. Zato se osobno tom riječi ne služim i zato sam u 'onom' tekstu rekao da je ‘vjera’ negacija slobode misli.

Ajmo još jedan koračić dalje pa razmotrimo primjerice jednu riječ koja u svom korijenu ima pojam ‘vjera’ : riječ ‘uvjeravati’.
Mislim da je sasvim izlišno objašnjavati kako taj glagol podrazumijeva prisilu, odnosno nasilje, u ovom slučaju nasilje prema drugome. Odnosno, svako uvjeravanje je nasilan oblik naturanja svoga mišljenja nekome drugome, odnosno čin prisile.

Naravno, nikome ne odričem pravo da se i dalje služi riječima koje nemaju smisla. Osobno, puno ću više poštovati čovjeka koji umjesto da kaže ‘vjerujem u zagrobni život’ kaže ‘nadam se da zagrobni život postoji’. Ne zato što bi se po tom pitanju s njim složio, nego zato što je takav izbor riječi dokaz da taj čovjek razmišlja o smislu onoga što izgovara, ne barata olako riječima, pazi na izbor riječi. (Iz ovoga proizlazi da izbor riječi otkriva i karakter sugovornika, njegov mentalni ustroj, čega smo premalo svjesni… a što je tema o kojoj bi se također dalo raspredati).

Oprostit ćete mi što, kao knjigoljubac, držim do izbora riječi…

(I prije nego u komentarima počnete rigati vatru, sjetite se što sam rekao o glagolu 'uvjeravati'. Ja nikog ni u šta ne uvjeravam, ja samo iznosim svoja razmišljanja...)