Kada u jednoj zemlji od dva-tri dijela kroz pet dana nestanu četiri djevojčice, dvije kurve na privremenom radu i nepoznat broj ovnova, i to dok se uvelike traga za dvojicom najtraženijih europskih ratnih zločinaca, vrijeme je da se jake snage državnog aparata, koji odreda čine majstori opće prakse, i strani plaćenici maskirani u mirotvorce - aktiviraju.
Najnevjerojatnije u romanu "Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince" Emira Imamovića Pirkea, koji opisuje spomenutu trku & frku i još štošta, jest to što je nastao po istinitim motivima, toliko nevjerojatnim da je fikcijska obrada (radi uvjerljivosti) zahtijevala tehniku primjenjivu samo u jednoj zemlji na svijetu: odmicanje od stvarnosti prema mašti kao vjerojatnijoj i normalnijoj.
No, iskusnom novinaru i uredniku Imamoviću sedam dana belaja koji se otimaju razumu i strojnoj obradi nije predstavljalo problem - možda i zato što je po srednjoškolskoj struci mašinski tehničar, a pripovjedač po dahu i duhu, humorist po prirodi i društvu, k tomu još portretist galerije od 40-ak likova koji se - glavom, bradom, a često i repom - pojavljuju u romanu... Njegov magikomični realizam predstavlja Bosnu i Hercegovinu kao brod bez krme i pramca, ali bez premca.


Kad su Garo i Žuti planirali otmicu koja će im promijeniti živote, nisu mogli znati da ćete se među njihovim taocima naći i vi, zatočeni među koricama ovog urnebesnog magikomičnog trilera bez hrane, bez pića, bez daha i bez ikakve šanse za bijeg, sudbine posve neizvjesne do posljednje stranice.
Boris Dežulović

Multikulturalni krimić iz Dejtonije, jedine europske zemlje koja se još nije pretvorila u dosadnu, civiliziranu državu: gangsteri, mudžahedini, ratni zločinci, korumpirani policajci - i nekoliko čestitih ljudi, koji tu nemaju šanse...
Denis Kuljiš

Još je Aristotel kazao kako nije važno koliko je istinito ono o čemu se piše, već koliko se istinitim doima. Problem s bosanskom zbiljom je, međutim, taj što je svaka istinita priča nevjerovatnija od bilo koje fikcije. I zato, ako vam se u knjizi Emira Imamovića nešto učini nemogućim, budite sigurni da ste naišli na dokumentarne dijelove. Nakratko zaboravite Aristotela: ovo je roman o zemlji u čijim granicama ne stanuje logika, i u kojoj je u svakom trenutku sve - baš sve! - moguće.
Ahmed Imamović

********

Emir Imamović Pirke je rođen u Tuzli 1973. godine, gdje je s vrlo dobrim uspjehom završio osnovnu školu, te sa nešto lošijim i srednju. Tri puta je uspješno upisivao fakultet i jednako ga uspješno napuštao. Novinarstvom se bavi od Dana rudara (21.12.) 1992. godine. Najduže se zadržao u magazinu Dani iz Sarajeva, u kojem je bio i glavni i odgovorni urednik. Piše sve što se plaća i što mu se ne gadi. Ovo je njegov prvi roman, s tendencijom da ne bude i posljednji. Živi i radi u Sarajevu.

*********

Tekst Borisa Dežulovića koji pojašnjava kontekst bez kojega ove knjige ne bi bilo:

Netko je jednom rekao kako je lako Marquezu pisati njegov magični realizam kad živi tamo gdje o takvim stvarima javljaju na televiziji: nigdje drugdje osim u južnoameričkim novinama nećete pročitati vijest poput one da je nekakav general uz najviše vojne i državne počasti dao sahraniti vlastitu amputiranu nogu, ili da je na pacifičku plažu isplivala žirafa, i ponekad se čini da samo još tanka nit panamskih Kordiljera drži Latinsku Ameriku za ovaj svijet.
Netko će jednom tako reći da je lako Bosancima pričati viceve kad im svakodnevno izlaze na naslovnim stranicama novina: gdje još možete pročitati vijesti poput one da su djeca u rijeci Gostelji kraj Živinica upecala krokodila, da u podnožju planine Majevice živi krava koja jede ugljen, ili da je u Zenici, u ulici Jalijski put,otkriveno mladunče dinosaurusa?
To je Bosna, zemlja magikomičnog realizma, zemlja u kojoj općinsko vijeće Visokog financira petogodišnje istraživanje koje treba dokazati da je brdo Visočica zapravo Piramida sunca stara 12 tisuća godina, u kojoj veterinarski vještak kao razlog smrti jednog konja u Glamoču službeno navodi samoubojstvo, a lokalna sarajevska televizijska stanica umjesto direktnog prijenosa utakmice emitira playstation-igricu FIFA-Football. Zemlja koju, kako se ponekad čini, još samo tanki neumski pojas drži za zemaljsku kuglu.
Valja to znati prije nego se pročita nevjerojatna priča o događaju koji je prije pet godina potresao Bosnu i Hercegovinu. Emir Imamović, dugogodišnji glavni urednik najutjecajnijeg bosanskog tjednika Dani, previše je ozbiljan čovjek da bi se zajebavao s tim stvarima, i svaki put kad pomislite da je ono što ste upravo pročitali odveć budalasto da bi bilo uvjerljivo, sjetite se da čitate istinitu priču.
Pa kad na kraju zaključite da njegov magikomični roman potvrđuje sve vaše predrasude o Bosni i Bosancima, prisjetite se i da su sve te predrasude samo vaše: Imamović s tim nema nekih osobitih problema, on svakog svog budalastog junaka voli onako kako se vole najrođeniji, i nikad Bosnu ne bi mijenjao za zemlju u kojoj ljudi umjesto playstation igrica gledaju dosadnu nacionalnu ligu, a krave umjesto ćumura jedu koštanu srž, i koju za zemaljsku kuglu drže široke autoceste i krediti Svjetske banke.
Na svoje će, naravno, doći i oni koji u Imamovićevu romanu budu tražili dublja značenja, simbolička iščitavanja, hiperbole i tumačenja svih bosanskih tragedija.
Autor me osobno zamolio da takvima poručim neka mu svakako jave što su našli.

Boris Dežulović