Niti jedne godine, otkad je utemeljena nagrada "Slavić" za prvu knjigu, nije bila tako snažna konkurencija kao ove. Čak sedamnaest književnih prvijenaca dolazilo je u obzir za priznanje, a osim količinskoga salda i vrijednosno je prošlogodišnja ponuda iznimno izrazita i jaka. Barem dvije prozne i tri pjesničke knjige zaslužile su da ih se izdvoji u najuži izbor, a neke su od njih srećom već ponijele primjereni znak ocjenjivačkog prepoznavanja, pa ih je utoliko bilo lakše ovom zgodom mimoići. Zrelošću i dorađenošću ipak se posebno nametnula pripovjedna zbirka "Muke Mikuline" Svjetlana Lacka Vidulića. Podijeljena u četiri ciklusa i još rasparcelirana u niz manjih narativnih cjelina i jedinica, knjiga bi ipak mogla ponijeti zajednički nazivnik neke humorne, groteskne i paradoksne fenomenologije naše svakodnevice. Ispisana iznimno gipkom i razuđenom rečenicom, a profilirana neobično psihološki pronicljivim portretnim skicama, Vidulićeva proza emanira bujnu žanrovsku raznolikost i zavidnu stilsku virtuoznost. Indikativno je što uvodni ciklus "Jedanaest uboda" ima jedanaest različitih sekvenci, jedanaest različitih vizura i perspektiva, jedanaest varijacija na istu temu, isto zbivanje. Karakter "stilskih vježbi" produžuje se također u ostalim dijelovima zbirke, gdje se morfološki imitira, persiflira i parodira čitava izražajna paleta od intimne korespondencije do birokratske neutralnosti, od nekog iščašenog enciklopedizma do nadrimuzeološke evidencije predmeta. Ali neosporna maniristička zaigranost i povremeno eruditsko namigivanje literarnim uzorima ne priječe i izravan užitak u čitanju. Zahvalni za gorke nasmiješenosti i blage poruge i samoporuge, kojima nas obdaruje i spoznajno obogaćuje pisac Svjetlan Lacko Vidulić sa zadovoljstvom apostrofiramo njegove "Muke Mikuline" kao knjigu koja i samu nagradu "Slavić" diže na novu aksiološku razinu.