Nedavno je na moj komentar kako ne slavim Uskrs, Peratović (45 lines) uzvratio upitom : zar nije lagano ironično kad ti s takvim imenom ne slaviš Uskrs?, što me ponukalo da napravim mali odmak od knjiških tema i prozborim koju o svom odnosu prema vjeri.

Peratovićev upit otvara pitanje u kojoj mjeri nas imena obilježavaju, što priznat ćete, nije zanemariva tema na ovim našim nesretnim prostorima. O prezimenima u tom kontekstu bolje je, nažalost, i ne govoriti… No, imena ne možemo birati, a ja svoje s ponosom nosim na uspomenu na majčinog oca koji je, kako čujem, bio po mnogočemu iznimna osoba, a umro je nedugo prije mog rođenja. (Inače, ako nekog zanima i on je, kao i moji roditelji uostalom, bio ateist).
No, oni rijetki koji imaju nesreću malo me bolje poznavati, Peratovićev bi upit preokrenuli i zapitali se : nije li ironično, s obzirom na tvoja razmišljanja i tvoj mentalni sklop, da se zoveš tako kako se zoveš?

Naime, o čemu se radi : osobno sam veliki protivnik vjere i svake religije, iz dva temeljna razloga (na stranu čak i sva ona fantastika u koju bismo kao trebali 'vjerovati'). Kao prvo, vjera je negacija slobode misli, sumnje, propitivanja, vjera je po svojoj prirodi diktatorska, vjera podrazumijeva bespogovornu poslušnost, stegu; svaka je Crkva (Katolička pogotovo) strogo hijerarhizirana a svaka hijerarhija podrazumijeva moć, odnosno iskorištavanje drugih, a u osnovi svega toga nije ništa drugo doli goli interes; a kao najvažnije vjera ne dozvoljava skepsu što je u totalnom kontrastu sa mojom prirodom.

Kao drugo, vjera podrazumijeva zajedničarenje, kolektivitet, podrazumijeva mentalitet stada, čega sam osobno veliki protivnik. Za mene postoje samo dva MI : MI mene i moje Maje i MI mene, mojih roditelja i brata. Nikakvo drugo MI za mene ne postoji, bilo nacionalno, bilo vjersko, bilo političko itd. Ne pristajem da me se ugurava u bilo kakva stada ili torove, što vjera podrazumijeva i očekuje.

Razmišljajući o glagolu ‘vjerovati’ , ja sam zaključio da je besmislen, da nema racionalno značenje. Iz mojih usta tu riječ jednostavno ne možete čuti : ja mogu misliti nešto, smatrati nešto, znati ili ne znati nešto, ali vjerovati, ni u kom slučaju. Kako da izgovorim riječ za koju mislim da nema značenja, da je besmislena? Naravno, dozvoljavam da sam u krivu, glede te riječi i svoga stava, kao što svakome dozvoljavam pravo na izbor vjere i bilo kakvog drugog opredijeljenja.

Ali razmislite malo u kolikoj su mjeri religije tolerantne i u kolikoj mjeri one dozvoljavaju slobodu izbora. Uostalom, ne samo slobodu izbora, nego slobodu uopće...

Na kraju, vratimo se imenima. Kao što rekoh, birati ih ne možemo, ali kada bih svoje mijenjao, prvi bi izbor pao na neku inačicu imena sa slobodom kao osnovom. No, budući da je to ime iz opravdanih razloga omraženo, moj sljedeći izbor pada na riječ SUMNJA. Osim što je sumnja osnovni element mog karaktera (u tolikoj mjeri da to često prelazi u paranoju…), mislim da bez sumnje još ni onu Kubrickovsku kost ne bismo u zrak zavitlali, a o vatri ili točku da ni ne govorim :-)

Zato, od danas pa nadalje, ne sviđa li vam se moje ime, slobodno me zovite : SKEPSAN.