Knjiga pripovijedaka Engleska zastava nobelovca Imre Kertesza iznova pokazuje zašto je on danas bez sumnje jedan od najvažnijih i najzanimljivijih suvremenih europskih pisaca.
Ispripovijedane suvereno, sve tri pripovijetke Engleska zastava, Tragač i Zapisnik, svaka na svoj način, uvijek iz perspektive pojedinca, pokazuju vrijeme i doba represije. I to ne nacističke, već one komunističke.
Engleska zastava govori o mađarskoj revoluciji 1956., no u središtu autorove pozornosti je čovjek koji traži načine kako da preživi u totalitarnom sistemu.
Tragač je bez sumnje jedna od ponajboljih Kerteszovih priča i u njoj je naravno riječ o pojedincu i njegovoj potrazi za sobom i mogućnosti da sam sebi razjasni svoju prošlost i sadašnjost. Glavni junak odlazi u Buchenwald, na mjesto gdje je bio zatočen u koncentracijskom logoru i gdje vidi da se sve tijekom vremena promijenilo, čak i on, iako je sve ostalo isto.
Priča Zapisnik pak govori o represiji i strahu prilikom prelaska granice.

Sve tri priče pokazuju Kertesza u punom sjaju, kao vrsnog pripovjedača, koji, iako uvijek, u svim svojim djelima priča jednu te istu priču, baveći se samo jednim problemom - mogućnosti života u svijetu poslije holokausta, a to čini na fascinantan, uvijek nov i drukčiji način.
Imre Kertesz se i knjigom priča, jednako kao i romanima, dokazuje kao autor koji nas je sposoban ne samo uvući u priču, već nam uvijek otvoriti nove spoznaje i koji i danas pokazuje kako književnost nije umrla već itekako živi.


Iz kritika
Sada, kada su okovi popustili, zaista nam se suprotstavlja jedan drugačiji Kertesz: paraboličan, snažno podsjećajući na Kafku, priklonjen filozofskom izričaju, upličući neprestano odlomke iz teorije pripovijedanja. Ono što je u Tragaču diskretno naznačeno, u Engleskoj zastavi je otvoreno tematizirano: problem nepodudarnosti i nespojivosti života i književnosti.
FAZ


O autoru

Imre Kertesz rođen je 1929. godine u Budimpešti. Godine 1944. deportiran je u Auschwitz a nakon toga u Buchenwald gdje je dočekao i oslobođenje. Po završetku Drugog svjetskog rata vraća se u Budimpeštu gdje je isprva radio kao novinar, zatim kao neovisan pisac i prevoditelj. Svoj najvažniji roman o vlastitom stradanju, o holokaustu, i sudbini čovjeka u beznadnom svijetu Čovjek bez sudbine započinje pisati 1960., a objelodanjuje ga tek 1975. godine. Međutim, roman je ostao bez ikakva odjeka u Mađarskoj. O tom iskustvu Kertesz je napisao roman Fijasko objavljen 1988. Treći dio njegove trilogije o stradanju je roman Kadiš za nerođeno dijete posvećen djetetu koje si je junak uskratio u svijetu poslije holokausta.
Od ostalih važnijih djela vrijedi izdvojiti prozna djela Izviđači iz 1977. i Engleska zastava iz 1991. o mađarskoj revoluciji 1956. godine. Posebno je zanimljiva njegova dnevnička proza Dnevnik s galije objavljena 1992. godine i Drugačiji ja : kronika metamorfoze iz 1997. godine. Njegovi značajni eseji i predavanja sakupljeni su u knjigama Holokaust kao kultura, 1993, Trenutci šutnje dok vod za smaknuća puni , 1998. i Izgnani jezik iz 2001. godine.
Njegov najnoviji roman Likvidacija objavljen je krajem 2003.

Imre Kertesz dobitnik je Književne nagrade Brandenburga 1995, Leipziške književne nagrade 1997, Herderove nagrade 2000, Ehrenpreis Robert-Bosch-Stiftunga u 2001. i Hans Sahl-Preis u 2002. godini.
Za cjelokupan spisateljski rad ovjenčan je Nobelovom nagradom za književnost 2002. godine.