KRITIKA : Alice Seblod - 'Ljupke kosti' (Algoritam, 2003.)


U prvom poglavlju romana Ljupke kosti pripovjedač nas upoznaje sa tragičnom sudbinom Susie Salmon koja je u svojoj 14. godini brutalno silovana i ubijena. Ono što roman čini zanimljivim je činjenica da je “sveznajući pripovjedač” u ovom slučaju ustvari sama žrtva ubojstva, Susie, koja nam rečene događaje pripovijeda “sa Neba”, gdje je nakon svoje smrti dospijela.

Raj je kod autorice Alice Sebold, za svakog tko se “tamo” nakon svoje smrti nađe - različit, odnosno za svaku pojedinu osobu koja "tamo" nakon svoje smrti dospije Raj je onakav kakvim ga je ta osoba za života zamišljala. Tako je Susie na Nebu okružena najdražim joj životinjama – umiljatim psićima, ima “cimericu” s kojom živi u prekrasnom stanu, a u školi koju tamo pohađa udžbenici su zamijenjeni tinejdžerskim časopisima i modnim magazinima. No, većinu svoga vremena ona ipak troši promatrajući što se “dolje”, na Zemlji, dešava, pa nas tako Susie upućuje u detalje iz ubojičina života i njegove svakodnevice (inače, dotični nastanjuje kuću u neposrednom susjedstvu Susiene obitelji), ali pratimo i (neuspješan) tok policijske istrage. Međutim, taj kriminalistički aspekt fabule ipak ostaje na periferiji autoričinog zanimanja, jer Alice Sebold mudro izbjegava da roman pretvori u klišeiziranu kriminalističku priču o bolesnom umu serijskog ubojice i policijskoj potjeri za njim, nego se prvenstveno usredotočuje na prikaz obitelji shrvane nasilnim gubitkom jednog svog člana.

Susie u obličju “duha” neprestano posjećuje i uhodi svoje bližnje, pa čitajući, mi svjedočimo postepenom rasapu njezine obitelji, koju čine tugom shrvani otac koji svoje dane provodi u očajničkoj potrazi za krivcem, majka koja bježeći od tragične stvarnosti naposljetku napušta porodicu, kao i maleni Susien brat koji uporno očekuje da mu se sestra vrati. No, sva tragičnost Susienog ubojstva ponajviše se zrcali u slučaju njezine, godinu mlađe sestre, Lindsey.

Lindsey je svojoj ubijenoj sestri veoma nalik, pa njezine napore da zaboravi tragediju i nastavi živjeti dalje umnogome otežava svijest kako će puno vremena proći dok ljudi, gledajući nju, prestanu misliti na Susie. Tako se ona jedan dugi period nakon sestrina ubojstva čak užasava i svog odraza u zrcalu, iz razloga što u svom licu prepoznaje sestrino, te se posljedično kod Lindsey stvara osjećaj kako je gubitkom sestre izgubila i velik dio svog identiteta. Uz sve to kod Lindsey je još prisutan i strah da je na ubojičinom spisku sljedeće ime, upravo - njezino. S druge strane, prateći sestru tokom njezinih zaljubljivanja, prvih pubertetskih poljubaca, seksualne inicijacije i svega onoga što odrastanje sa sobom nosi, Susie uviđa čega je sve, uslijed svoje prerane smrti, lišena.

Upravo s time vezano je i jedno od, nažalost, brojnih autoričinih poskliznuća, jer svjedočeći tim događajima iz Lindseyinog života, kod Susie bi bilo za očekivati i pojavu barem određene doze gorčine, žaljenja ili čak ljutnje zbog osobne uskraćenosti za sva ta iskustva. Međutim, autorica osjećaje takve vrste izostavlja, a naglašava samo veliku dozu Suseine radoznalosti.

Roman obilježava fragmentarna kompozicija i vremenska rascjepkanost pripovjedne građe; Susie se s prikaza aktualnih događanja svoje (bivše) obitelji vrlo često vraća na neka prošla zbivanja i epizode iz svog i života svojih bližnjih. No, uz to, ona se također upušta i u razlaganje razmišljanja i opisivanje snova ljudi čije živote u obličju “duha” prati, što je, u najmanju ruku, logički upitno. Budući da autorica to nije razjasnila, a osobno u spiritističku problematiku upućen nisam, niti poznajem kakvog "duha" kojeg bi' o tom priupit'o, to moramo uzeti zdravo za gotovo i pretpostaviti da se to kod “duhova” podrazumijeva.

Treba reći i to da, odabravši pratiti, osim članova Susiene obitelji još i nekolicinu njezinih školskih prijatelja, autorica je svoju pažnju raspršila na previše subjekata, što joj nije ostavilo dovoljno prostora da se svakom pojedinom protagonistu posveti koliko je potrebno, pa smo ostali zakinuti za podrobniju eksplikaciju motivacije postupaka pojedinih likova (što se posebno odnosi na majčin odlazak od kuće). Također je primjerice jako teško za vjerovati da bi otac, kratko nakon što je izgubio jednu kćer, ohrabrivao drugu da se upusti u pretraživanje kuće čovjeka za kojeg sumnja da je ubojica. A to je upravo ono što Susien otac čini. Sličnih bi se primjera iz ovog romana, nažalost, moglo još nabrojati.

Od vrlo obećavajućeg i intrigantnog početka roman svakom svojom stranicom postaje sve zamorniji, dok krajnje banalni i previše sentimentalan svršetak (koji je, inače, sasvim u duhu danas toliko popularnih New Age filozofija), kao i, najblaže rečeno - blesavo razrješenje ubojičine sudbine, potpuno kvari pozitivne početne dojmove.

Rezultat bi u svakom slučaju bio puno bolji da se Alice Sebold manje trudila da svoje štivo prilagodi mainstream publici, te da je umjesto očitog višekratnog odgledavanja filmova Ghost (rež. Jerry Zucker) i Always (rež. Steven Spielberg), pred pisanje posegnula za izvrsnim romanom Willa Selfa 'Kako mrtvi žive' ili pak za remek-djelom Russella Banksa 'Slatko životarenje'. Koje i vama, umjesto 'Ljupkih kostiju', preporučujem - da vidite na koji su se način, sličnom tematikom, pravi majstori pozabavili.

(Napisao : Božidar Alajbegović, ožujka 2004.)