Bila sam u srednjoj školi, početak 90-ih, pojavio se ON. Ime me podsjećalo na neku kremu za lice koja je tad bila popularna, Quenty il tako nešto. Anyhow, dečki iz razreda su bili opčinjeni njegovim filmskim uradcima, prvo Reservoir dogsima, a onda i kultnim Pulp fictionom. Kako sam sam u to vrijeme bila ograničena predrasudama, pa mi i ti filmovi iz muških favourites lista nisu bili u startu napeti, predviđene scene blood, sweat and tears, priznajem, nisam Quentinu dala pravu šansu. I onda se čovjek malo pritajio, ne sjećam nekog bombastičnog filma krajem 90-ih i početkom novog milenijuma. Pogledala sam površno Jackie Brown, probala pogledat Kill Bill jedinicu, al zapravo su me ti filmovi uvjerili da sam ga opravdano izignorirala na početku.

Kad ti gadovi koji su nemilosrdni moraju ukazati na to da je netko vrijedan pažnje, e onda znaš da si "promašio ceo fudbal" godinama uvjeravajući sebe i sve oko sebe da Tarantino ne valja. Iskreno, mislim da nisam ni znala da je film Nemilosrdni gadovi tarantinovsko djelo, jer ga vjerojatno ne bih ni pogledala, netko s posla mi je uvalio DVD da skratim večer doma pred TV-om. I jesam, i doživjela sam prosvjetljenje što se tiče Tarantina.
Mislim da mi je taj film bio najbolji te godine, a moji filmski apetiti su veliki i moram reći, uvijek fino namireni.

Lik očito nije neki radoholičar, ne izbacuje filmove ko na traci, i zato sam s nestrpljenjem čekala njegove nove uratke. Možda je i bolje tako, da se ljudi ne zasite (mada istinski zaljubljenici teško da će se ikad zasiti Tarantina), jer ruku na srce, potpis mu je prepoznatljiv, može smjestit radnju svaki put u drugo vremensko razdoblje, ideja vodilja, motivi, likovi su svaki put drugačiji, al izrazita dinamika radnje, neočekivani prevrati, osebujni tipovi, hladnokrvno nasilje koje graniči s tragikomedijom, to su njegove prepoznatljive crtice.

Zahvaljujući Tarantinu, zavoljela sam Samuela L. Jacksona i Michael Madsena, a i tvrdim da je uloga Brad Pitta upravo u Gadovima njegova najbolja uloga. Čak bih rekla da nekako kad vidim da netko odradi ulogu u njegovom filmu, dobije kod mene na značaju, to mu je ogromna referenca, i počinjem ga percipirati kao The Glumca (John Travolta) odnosno The Glumicu (Jennifer Jason Leigh).

E sad, kad već komentiram Tarantina, ne bi bilo potpuno da se ne osvrnem na savršeni izbor glazbe. Postoji niz glazbenih brojeva koje čovjek zna, čuo ih je nekad negdje, jednom, par puta, nije posebno registrirao svu divotu takvih glazbenih nota, i onda ih Tarantino nekako ubaci u svoj film, i ti doživiš blaženost u ušima i žaruljicu iznad glave. Neću početi nabrajati, jer neću moći stati, zato spomenut ću prvu koja mi padne na pamet: Stuck in the middle with you...i scena... dvije riječi: Michael Madsen.

Da ovo danas napišem me ponukalo sinoćno gledanje Od sumraka do zore, al ovaj put, od početka do kraja (jer film isto datira iz moje faze: joj, ne gledaju mi se takvi ludi filmovi, barem ne pod punom pozornošću). Nije mi postao omiljeni vampirski film, al svakako nova perspektiva takvih filmova. Definitivno se vidi se da je Rodriguez Tarantinov BFF. Da nema toliko krvi i osakaćenih tijela, dala bih i djeci da ga gledaju, jer film ne proizvodi strah i paranoju, dapače scene s vampirima su polukomične, a opet zanimljive. Jedino, na početku filma mi se činilo da ne bih nikad zaposlila Clooneya za ovu ulogu, neosporno je da je dobar glumac, al vizualom mi se nije uklapao, prelijep je za takvu ulogu, al to je bilo na početku filma. Kasnije... mislim da je cjelokupan casting savršen.

Ima neka urbana legenda koja kaže da je čovjek sve što zna o poslu naučio radeći u videoteci i gledajući filmove po cijele dane. Može biti..Ipak, kad imaš takvu ingenioznost u sebi, onda ti ni ne treba formalno obrazovanje, samo pustiš svojoj beskrajnoj maštovitosti da producira sve te lude i pomaknute ideje. Jer, istina je, tanka je granica između genijalnosti i ludosti, svi ONI su nam to dokazali.

Oznake: Tarantino