Sinoć sam pogledala film horrorskog naslova "Ukleta kuća", i taman kad sam pomislila kako ću opet biti razočarana, ne tolko zbog sebe, kolko zbog my partner in crime, koji je načelno isto ko i ja horrorljubac, ali ima malo osjetljivije nepce, pa mu se većina novijih filmova tog žanra, pogotovo ako su razvikani, NE sviđa, ono, već viđeno, predvidljivo, nije strašno itd.itd., ostala sam ganuta. Baš ganuta. Moj filmski vrijednosni kompas je koncipiran tako da, ako se nađem da razmišljam i promišljam o filmu barem još jedan dan poslije, onda je to to, film ću ocijeniti kao vrlo dobar, made an impact. Dakle, osim što sam sanjala film, danas još uvijek razmišljam intenzivno o filmu, glumcima, radnji, redatelju...

Iako se u početku nazire drama, 60-ih godina prošlog stoljeća majka s četvero djece bježi preko velike bare (iz Engleske u Ameriku) od nasilnog supruga nejasne, ali očito problematične prošlosti i sudbine tog okrutnog čovjeka, film čitavo vrijeme drži pozornost, i u nijednom momentu nije spor, a ni najmanje dosadan. Istraumatizirana obitelj nalazi svoje novo mjesto pod suncem u predivnom pejzažu brežuljkastih zelenih pustopoljina onkraj mora, u staroj majčinoj kući i oronulom imanju Marrowbone, na kojem je majka odrasla. Unatoč oskudnim uvjetima života, tu nalaze prije svega sigurnost i nadu za bolji početak. Idila koja za njih prije svega znači, mir, narušava se smrću oboljele majke i novi strahovi ostatka obitelji od društvenih skrupula koje nameću razdvajanje obitelji zbog maloljetnosti djece, od kojih, najstariji Jack broji , pretpostavljamo par mjeseci od 21. rođendana, što oni zajednički nastoje riješiti tako da se pritaje od društva i institucija, iako i žive u zabačenom dijelu, daleko od prvog grada, što ne bi trebalo biti teško. No, pojava napadnog, mladog i ambicioznog odvjetnika koji im rješava papirologiju za naslijeđenu kuću, daje naslutiti da to i neće biti baš tako lako.

Slijedi ubačena scena dolaska nepoznatog čovjeka s puškom u dvorište kuće, pucanj, vrisak kćerke na prozoru, i tu se zapravo vraćamo ponovno na uobičajeno životarenje djece i njihovo manevriranje sa skrivanjem od ostatka društva, u iščekivanju punoljetnosti najstarijeg sina, koji je preuzeo potpunu brigu i zaštitu obitelji, baš kao što su se zavjetovali nakon majčine smrti, ne znajući što se desilo s misterioznim čovjekom. Cijelo vrijeme kroz film se protežu elementi paranoje u scenama u kojima djeca strahuju od navodnog duha, koji se manifestira kroz zvukove i lupanje s tavana i zidova kuće, primjećuje se i da su sva ogledala u kući pokrivena plahtama.

Jedina svijetla točka djeci je prva susjeda Allie, mlada djevojka na udaljenom brdu, za koju odmah kod prvog susreta možemo naslutiti simpatije prema Jacku, i to obostrano.

Odvjetnik, pritisnut vlastitim razočaranjem zbog propasti novog posla i obećavajuće karijere i planova za odlazak iz zabiti u velegrad, te neuzvraćenih osjećaja od strane Allie, koji jedini u mjestu zna pravu istinu o njihovoj prošlosti, odlučuje ucijeniti Jacka i djecu, tražeći pritom novce za koje saznajemo da su uzeli od oca, lopova i ubojice kojem se sudilo u Engleskoj, a novac nije nađen.

Rasplet započinje saznanjem da je odbjegli robijaš otac kojeg su djeca zazidali na tavanu, nakon što ih je našao, još uvijek živ i preživljava hraneći se golubovima, rakunima i pijeći kišnicu koju skuplja kroz pukotine na krovu. Crescendo priče doživljava vrhunac dolaskom nosy odvjetnika i Allie na Marrowbone. Da ne otkrijem sve, reći ću samo da me konačan rasplet podsjetio na još jedan vrhunski film Scorsese-ov Otok Shutter.

Nisam prije čula za mladog Španjolca Sancheza, al mislilm da ću s puno očekivanja pogledati njegov scenaristički prvijenac iz 2008. godine Sirotište. Ovaj film mu je prvo redateljsko ostvarenje, za koje je napisao i scenarij. Ne znam kakve su mu druge reference, na internetu se mogu naći vrlo oskudne informacije o njemu, ali vrijedi zapamtiti njegovo ime.

Nema puno likova u filmu, njihova karakterizacija je vrlo pomno obrađena, bez puno filozofiranja, nijansirani su taman toliko da gledatelj može jednostavno i jasno donijeti svoj sud o svakom, a da nas pritom redatelj nije zamarao preslojevitošću i nepotrebnim kompliciranjima u osobnostima samih likova kao i njihovih međusobnih odnosa. Što reći za glumce, osim kratko i jasno...pravo osvježenje, mladi britanski glumci koji su se odlično snašli u interpretaciji, toliko dobro, da ne mogu ni jednog izdvojiti.

U biti, jedina zamjerka filmu je nespretan prijevod samog naslova Marrowbone, osobno bih ostavila originalan naslov, jer mislim da je mlađahna ekipa u kinu bila podosta razočarana, zapravo zbunjena, pošto hrvatski naslov implicira straaaaašnu kuću punu duhova, vragova i demona, upravo ono što prosječna grupica teenagera očekuje kad se ide provesti uz 2 vreće čipsa, 3 najveće kutije kokica i litre gaziranog pića uz nezaobilazno plašenje i hihotanje. Meni se pak čini da u konačnici nije kuća ukleta, već ljudi i događaji koji su prethodili dolasku u to nevino i propalo zdanje. Ako volite dobar triler s elementima obiteljsko-socijalne drame, koji pri tom nije opterećen hollywoodskim pretjerivanjima, svakako palac gore.

Oznake: ukleta kuća, Marrowbone