Klik - Po Europama

ponedjeljak, 15.03.2021.

Češki niz

U kontinuitetu:

1) Praško proljeće
2) Mekša strana Krumlova (I)
3) Mekša strana Krumlova (II)

[Po potrebi kliknuti na << Arhiva >> pri dnu stranice]

Praško proljeće

Rascvala priroda oko nas neodoljivo me podsjeća na naša "Praška proljeća", ali bez ikakvog surovog epiloga politikantstva kakvo je zadesilo Prag te njihove sudbonosne 1968. godine.

Jedna "ograda": blogiranje (ne samo na blog-ha-er-u) ima nekoliko mána... točnije više njih, ali mi smo tvrdoglavi pa ga i dalje furamo...
- Nikome, primjerice, ne pada na pamet brauzati po "starim", arhivskim postovima pa mnoge odlične i sadržajne objave otprije nekoliko godina obavija paučina.
- U međuvremenu se promijenila struktura pratitelja i nove generacije blogera uopće nemaju pojma što je prije, kvalitetno ili ne, bilo objavljivano.
- I onda dolazi ono "ljudsko", pomalo zločesto - u kuloarima bloghaera (pogotovo kod "veterana"!) iskazuje se "animozitet" i prijezir prema nekome tko "reminiscira" ili ponovno objavi neki prošli, davni post. Kao... "plagira" sâmoga/sâmu sebe.

E pa... fućka mi se!

Praški Petřín je brijeg površine otprilike dvije trećine (2/3) zagrebačkog Maksimira, nalazi se ponad sâmog centra grada i toliko obiluje sadržajima i raznim zaviju(t)cima da ga se u jednom obilasku nekog slučajnog proljetnog dana zapravo ne može "pokriti" (ni "otkriti")...

Osmišljeno je da slobodna, nepošumljena
strma površina brijega bude zasađena voćnjacima
raznih voćnih vrsta: trešanja, krušaka, jabuka...
pa ovako u proljeće dojam koji ti voćnjaci pružaju
tokom cvatnje doista je fascinantan.

Pitao sam ljude koji žive u Pragu, tko bere to
silno voće koje je, kad sazrije, "na izvol'te"
bilo kojem šetaču namjerniku. Nakon prve
"zatečenosti", odgovoreno mi je: "Pa tko stigne
i hoće... Branje je dozvoljeno". "Ali..." - dodano
je - "čini se da nema puno interesenata"...
Interesantno.

Na vyšehradskom brdu se usred spleta besprijekorno uređenih parkova našao i izdvojen niz japanskih trešanja (?) u punom ružičastom cvatu i, gle čuda, odnekud se pojaviše i japanski turisti koji ne mogahu odoljeti svom tradicionalnom, makar ovdje bitno reduciranom ritualu štovanja cvatnje trešnjinih voćaka - "hanami"-ju.

Ne znam je li im itko rekao da jedna druga praška lokacija, obronci javnog parka Petřín, obiluje voćnjacima (!), između ostalih sorti, i trešnjinih stabala koja cvatu bijelim cvatovima... Tamo bi se, špekuliram, mogao upriličiti i anale - godišnji "Japanski tjedan u Pragu...". Koji bi to bio "happening"!

I za današnji kraj... lijepo mi je bilo vidjeti kako je cijeli prostor aktivno korišten - imao sam tamo dojam: "Biti usred je kao zagrljaj..."!

Prag 2009. / 2017.

Mekša strana Krumlova (I)

Čim se poslije otužne zime počne naveliko po radijskim i TV reklamama spominjati Uskrs, reagiram "uvjetnim refleksom", sjećanjem na kratkotrajna uskršnja putovanja koja smo godinama, dok se "imalo i moglo", poduzimali u "obližnju" Europu.
U Prag se išlo dvaput, a pri povratku je "obavezna" međustanica, makar malo izvan puta, bila i češko mjestašce Česky Krumlov, pravi biser na gornjem toku Vltave, vrijedan te produljene vožnje.
Inače, cjelovit putopis o Krumlovu bio sam objavio na ovom blogu tokom 2017. godine.

Neću ponavljati (osim ovoga) onaj "arhitektonski" pogled na prelijep gradić, to ostavljam friškom blogeru Pražaninu koji ga je bio nedavno najavio i u čemu je majstor. Samo ću sažeti onu njegovu "mekšu stranu", ljude i muving koje smo ondje zatekli.

Njegov "donji" grad je, osim srednjevjekovnih urbanih tipičnosti, prepun simpatičnih detalja, tako svojstvenih za češku (skoro bih rekao menzelovsku) vrckavost.
Ovaj ugaoni odbojnik (izvorno protiv zapinjanja zaprežnih kolâ), inače drugdje izveden možda običnim masivnim oblim kamenom, ovdje je stiliziran (nekome možda bizarnim!) pozamašnim dijelom "prsta"...

... koji je ujedno i dizajnersko rješenje cijele linije slikarskih boja svjetski poznate firme "KOOH-I-NOOR Hardtmuth", "vrlo češke" firme iz obližnjih Budějovica, koja tamo, u toj kući, ima dućan.
S njihovim "drvenim" olovkama i bojicama smo, inače, odrastali...

Krumlov se, osim dijela uz rijeku Vltavu, prostire i na dva brežuljka, od kojih je jedan, prema nekoj srednjevjekovnoj tradiciji, "zaposjednut" dominantnom crkvom, drugi još dominantnijom "feudalnom" utvrdom i pripadajućim građanskim podgrađem, sada ugodnim parkovnim pojasom.

S ("tvrde") utvrde se, poprilično stilski "zbrčkane" dogradnjama kroz stoljeća, prostire fantastičan pogled unaokolo i na Vltavu, a ona je ujedno i mamac za brojne šetače koji se onuda vrzmaju.

"Mekši dio" dvorca prostran je francuski park, geometrijski apsolutno precizan i odlično održavan.

Oduševljava očita brižnost gradskih vlasti da i širi lokalitet bude privlačan za turiste, tim više što je Krumlov, bar njegov veći dio, čini mi se, dio UNESCO-ve baštine.

Sa svojim visokim šišanim "živicama" podsjeća na slične hortikulturne kerefeke u Beču...

... što samo objašnjava povijesno i kulturno jedinstvo nekadašnje Mittel-Europe.

Iako je bio uskršnji ponedjeljak, dakle praznik, neki ni ondje nisu imali mira. Ili, griješim, možda su baš pobjegli onamo da si nađu potreban mir.

Česky Krumlov 2009.

Mekša strana Krumlova (II)

Naš ponovni posjet Krumlovu, nakon osam godina, bio je ugodan susret "sa starim znancem". Ni kišovito vrijeme koje nas je pratilo, u Krumlovu ne znači "propast svijeta", dapače - natmureno nebo "obojilo" ga je posebnom, "težom", punijom nijansom.

Uz vijugavu Vltavu, sada mutnjikavu od obilnijih kiša, terase kafića i restača bijahu prazne, ali te šetnice nipošto nisu bile potpuno puste.
Jedan mladi par, uočen s mosta, uzvratio je promatračima svojom malom predstavom.

Malo niže, izolirana grupica Kineza (pazi, stvarno!) u jednom se momentu suočila s naletom vjetra.

A očito "domaća" mama žustro je grabila k cilju gurajući vjetrootporna kolica.

Uz uščuvan "relikt" nekih nostalgičnih vremena, mlin-vodenica na otočiću, koja možda čak katkada u svojstvu "muzeja" i zavrti svoje kolo, brončani (?) mlinar pućkao je svoju lulu.

Krumlovčani su, rekao bih, pomalo "napičeni" na vrckave, šaljive skulpture po svom gradu. I KOOH-i-NOOR-ov prst samac otprije osam godina (vidi prošli post) dobio je svog para!

A ni društvance odličnika u prozoru gradske čitaonice, uz prekaljenog "lisca" - obližnjeg hotelijera, nije manje "ridikulozno"!

S druge (ili treće...) strane pak, dvorac i park iznad njega, inače poprilično napučen i vedar, sada su, ipak, odavali melankoličan dojam pustoši.

Jedino su pomalo "zakašnjele" rascvale forzicije (ta Krumlov je, ipak, nekako napola planinski predio u gornjem toku Vltave) odavale dojam ranog proljeća.

Poslije ugodne rane večere na toplom, uz po-mojoj-želji-mlačno dimljeno pivo,
Nakouřený Švihák, valjalo je pičiti za Zagreb.
I tih petstotinjak kilometara, kao i svako putovanje uostalom, počelo je prvim
korakom "iza ugla" (ovdje konkretno ne mojim!).

I to je to.

Česky Krumlov 2017.