Klik - Po Europama

četvrtak, 23.11.2017.

Kad se upale svjetla, idemo doma

Parkirasmo na Rivi tik prije zalaska sunca... Skoro mi se, sada, omaklo postaviti i fotku tog zalaska kako ga vidjesmo iz pozicije Tršćana, s njihovog mola... čime bih pogazio svoje saznanje da takvom svojom fotkom ne mogu polučiti skoro nikakav dojam. Jer onaj koji snima u posebnom je raspoloženju, izgradio je emociju koja ga je na kraju dana, uz mirise, zvukove, društvo... dovela prema tom smiraju. A netko kao usputan, brzinski promatrač te iste scene izvan cjelokupnog konteksta, teško se može iskreno ufurati u priču.


Jedna prepolovljena pizza i kriglica bezalkoholnog na obližnjoj terasi i... već su se upalila svjetla.
Naši su nam starci, dok smo se kao klinci poslije škole igrali po ulici, znali reći: "Dođite doma kad se svjetla upale!"... a onda kad se to i desilo "usred najbolje igre", uvijek je postojalo ono moljakanje: "Još samo malo...!".


Dakle, bilo je vrijeme da se krene doma. Nakon onog neminovnog osjećaja... "još samo malo!".


Kratak đir preko "Trga"...


... i mimo Canala Grande koji bi mogao, vidi vraga, sa svojim novovjekim "čadorima", postavljenima za neku neuobičajenu "priliku", načas, barem iz daljine, možda nekoga "emotivno" vratiti 45 godina unatrag.

[Trieste - travanj 2012.]

utorak, 21.11.2017.

More i žene...

Kad sam već spomenuo tršćanski Canal Grande, na kojem, usput rečeno, pluta i ova ostarjela, zamalo akvarelna pasara (?), mogu danas spomenuti i skoro nepoznatu značajku njegovog Crvenog mosta.


Umjesto "nezaobilazne" statue James Joyce-a za koju na netu postoji milijun i tristopedeset tisuća fotki i selfie-ja posegnuo sam, desetak metara od "Njega" i mosta, za "nultom točkom" hidrografskih i, mislim da slobodno mogu reći, geodetskih mjerenja "na ovim prostorima".


To je takozvani "tršćanski reper" na kojem su, u kamenu, uklesane i dogovorna nulta točka nivoa mora u Jadranu i ostale mjerljive varijacije zbog plime i oseke (Geomir kao geodet može me, molim, ispraviti u slučaju eventualnih nepreciznosti ovog izričaja).


Austrougarska je, kako otprilike piše na obližnjoj tabli postavljenoj od strane "Rotary" kluba, to zadala kao "početni nivo" svim "altimetarskim"... odnosno vojnim izmjerama od toga doba nadalje.


Ne mijenjajući temu "mora", vraćam se na Rivu, njegovim "ženama". Jednu od njih već sam bio prikazao, kao bareljef na zgradi Kapetanije, meštrovićevski obdarenu i mrkopoglednu (na znam tko je autor!).


Druge dvije, mislim na ove desno (!), navodno su "Švelje", koje tako krate vrijeme (i smiruju živce) dok im muževi navigaju na moru*.
Površan čovjek bi nabrzaka pomislio da tipkaju po mobitelima, ali to "veselje" je rezervirano za neke novije generacije. Npr. one dvije dame lijevo.
____________
* Iako je preko maila bilo sugestija da su te ženskice koje šivaju zapravo "vesele lučke ženske...", kasnije moje istraživanje potvrdilo je da te "Djevojke iz Trsta" zapravo šiju njihovu "trobojnicu", simbolizirajući 50-godišnjicu povratka "Slobodnog teritorija Trsta [STT]" u maticu Italiju.


Pa kad sam već tamo... samo da bacim pogled na Molo Audace, jedan od najduljih kamenih slobodnoisturenih molova (hm, zar na svijetu???), ne računajući pri tom na slične lukobrane.
Kako bilo... ovako "pust", bez ijednog privezanog broda... koja li mu je stvarna funkcija osim promenade? Danas.

[Trieste - lipanj 2012.]

ponedjeljak, 20.11.2017.

Malo gore, pa natrag

Tršćanski Trg Jedinstva Italije mnogima je fascinantan ne samo po palačama (njih šest) koje ga obrubljuju, nego i po dojmljivoj površini koja gleda prema moru. O "bandierama", vitkim visokim jarbolima zastava s tršćanskim simbolom (vrška koplja / helebarde) na samom vrhu da se i ne govori.


Stari dio Trsta, neka vrste donjega grada stješnjenog između impozantnih zgrada, u iznenađujućoj je suprotnosti s uobičajenom predodžbom i "razglednicama" Trsta


U jednoj od ulica niđoh na neku nedefiniranu "metalnu konstrukciju" ugrađenu u asfalt i "k'o cucku mi je žal" što nisam pitao prisutnog domoroca čemu to služi. A tako me lijepo gledao!
Ja sam tada "špekulirao" da je to neka vrsta "navođenja" za javni autobusni promet... no ne nađoh poslije dokaza. Ali me to istraživanje dovelo do druge tršćanske atrakcije - tramvaja koji od Trsta vodi uzbrdo do Ville Opicine i djelomično zbog strmine pruge koristi tehnologiju uspinjače (!). Totalno ludilo!
I kad se već poveselih razlogu da se otputim ponovno do Trsta konzumirati taj "fenomen", svježi podatak obznanio je da je ta tramvajska linija u srpnju ove godine (2017.) ukinuta zbog nekih nedavnih incidenata (nesreća) na trasi! Pravi peh.


Oni koji se sjećaju Velikog kanala (Canal Grande) i Crvenog mosta (Ponte Rosso) na njemu, nemalo bi se iznenadili dosadnom "običnošću" tog nekadašnjeg "buvljaka". Nigdje ni traga nekadašnje pomame Jugovića.


Na brdu San Giusto, iznad grada, i na njegovim strmim obroncima nađe se kojekakvih tragova višestoljetne urbanizacije, ali i kontinuiteta fortifikacije.
Izgleda da su se oko tog grada stalno neki "otimali" ili bar to željeli. TA sjeća li se, recimo, netko parole: "Trst je naš!"...?


Moderno doba često nije imalo previše sluha za "starorimske" portale, "slavoluk(ov)e" kojima očito taj prostor nije oskudijevao. Ili se pak prakticirala reciklaža davno isklesanih kamenova pri gradnji palača ili su se neki dijelovi ziđa jednostavno inkorporirali u novo urbano tkivo.


A ovaj usputni sunčani sat, kao "sjećanje" na "slavodobitno preuzimanje" grada pri kraju Prvog svjetskog rata (kao "zahvala" za prevrtljivo sudjelovanje u "Velikom ratu"?), ako ništa drugo, pokazivao je na dlaku "točno vrijeme". Bilo je 14:58!

[Trieste - ožujak 2008.]

nedjelja, 19.11.2017.

Trstu s "krive" strane

Kad se iz srca Italije ide "doma", već spomenute pinije nasred autostrade signaliziraju: "prošla se Padova, a i Trst je blizu...". I grijeh bi ga bilo preskočiti.


Silne plantaže topola posvuda unaokolo nemoguće je previdjeti. A njihovom ritmu, kad se promatraju u vožnji, teško mogu odoljeti.


Kad se dođe do ovog impozantnog tunela, heh, to je već samo petnaestak minuta od grada i njegove Rive.


Parkiralište na tršćanskoj Rivi dobar je izbor, mislim da je praznicima besplatno, poluprazno... a i sâm grad je na praćkomet.
Pred Lučkom kapetanijom (?) "zaogrće" se statua lika koji je Talijanima pomorski heroj, a nama baš i ne. Imenom Nazario Sauro, kao iredentist je imao neke apetite prema Istri i Dalmaciji pa su ga za vrijeme Prvog svjetskog rata u osujećenom mornaričkom napadu na Rijeku uhvatili, utamničili i napokon objesili u Puli.
Nekako sličan "feeling", vjerojatno, imaju Mađari u Zagrebu kad se nađu pokraj Jelačićevog spomenika na istoimenom trgu.


No da, tu je, na Rivi još i taj neki famozni "Akvarij", ali to će me još pričekati još koju godinu...
Ako uopće.


Iz nekog razloga Trst me bio "oduševio" svojim visokim iscifranim "kandelabrima" i jarbolima zastava. Još kad se vrijeme naglo proljepšalo, a nebo kao pozadina procvjetalo bijelim kumulusima...!


Ne znam zašto sam snimio ovu "običnjaču"! Vjerojatno zato što smo u njoj našli rješenja naših urgencija s mjehurom... Jer, Trst je, barem tada bio, grad bez pravih, svugdje dostupnih javnih WC-a pa se naveliko hodočastilo u kojekakve kafiće i restače.
A kad smo već kod "espressa", dugo mi je trebalo da izbijem iz glave značenje tog "pojma", koji se tamo šezdesetih, kao pomodna novotarija, po birtijama, umjesto "protisnuta" (!), tretirao kao "ekspres" kava.

[Trieste - ožujak 2008. / travanj 2011.]

petak, 17.11.2017.

"Niz" drugu obalu

Usput se, svako malo, nailazi na neke borbene utvrde u relativno očuvanom stanju...


Čak i ovaj otočić, Isola del Trimelone, koji sam snimio onako "en passant" (tal. a proposito [?]) ima toliko burnu ratničku povijest kao arsenal i topnička utvrda da je, navodno, uz njega u moru porazbacana još hrpa neeksplodiranih granata... Huh!


Uostalom, "budimo realni", i sâmo ime mjesta Garda ukazuje da je to bilo strateško "obrambeno mjesto". A danas mjestašce uobičajenog ležernog turizma.


Izvan sezone... za izležavanje, fotkanje, čitanje, svoje male tihe radosti...


Ili za fellinijevske scene "babljeg ljeta"... recimo iz "Amarcorda".


Teško mi je reći kako ova riva, lučica i promenada izgledaju u jeku ljetne turističke sezone. A i ne mislim navraćati tada.


Ako je suditi po grbu Garde, na tom masivu nad morem bijaše nekoć "lavovska tvrđava"... S mletačkim, a ne nekim tamo afričkim lavom... Valjda.

[Lago di Garda i Garda - travanj 2011.]

četvrtak, 16.11.2017.

Intermezzo oko Garde

Svako drugo selo, dobih dojam, ima "ljevaonicu" gipsanih vrtnih statua, skoro pa replika michelangelovskog tipa. Ta neće se Talijani baviti "običnim" vrtnim patuljcima!


Ni limene vodorige na krovovima "običnih kuća" ne mogu proći bez kerefeka i dodatnih lanaca.


Jednostavnost nije odlika ni zvekira na masivnim drvenim vratima... I oni trebaju odavati neku mateforičku melodioznost


I ovaj je brijač, kao i njegov lokal iz godine 1772. (ako uklesani zapis na dovratku ne vara), već su poodavno otišli bogu na istinu.


Neki su i ruševnu gradinu na stmom brežuljku uspjeli promoćurno pretvoriti u "modni dodatak" svojoj "panoramskoj" trattoriji.


Fiat 500 bio je oduvijek simpatičnija varijanta Fićeka... a i drugima su, koliko vidim, "mile" te izvorne legende s prijelaza pedesetih u šezdesete..


A budući da nigdje nisam mogao doznati istinsko značenje ovog prometnog znaka, spreman sam insinuirati da ukazuje na potencijalno muvanje poštanskog autobusa na nedalekom križanju.
Neke zemlje su na svojim zabačeni(ji)m dijelovima spojile prijevoz pošte i uslugu "javnog prijevoza" stanovnika uvođenjem linijsko-poštanskog autobusa... dakle dvostruke namjene, poput nekadašnjih "diližansi".
I kod nas je takva linija, navodno, postojala na području Žumberka. Bio bih sretan doznati da i danas negdje funkcionira.

[Okolica Lago di Garda - travanj 2011.]

srijeda, 15.11.2017.

U sjeni trozupca...

No u svom prvom kontaktu s Trentom nisam mogao preskočiti njihove pločnike iz(g)rađene od nekog crvenkastog mramora ili takvog nekog sličnog kamena. Pomislih, "kakva raskoš!"... a tko zna, možda ga u nekom obližnjem kamenolomu imaju i na bacanje.


Da su u toj urbanoj "galanteriji" posebni, pokazalo se kad su i umjesto nekih novovjekih metalnih "stupića" kao prepreke prometu automobilima postavili kamene vaze...


Osim kamena, ni se biljkama se očito ne šale. Nekome je to možda kičasto, no takva frizura (mi) se ipak odlično slaže s ostalim gradskim "voltama".


I na glavnom trgu, napokon, spomenuti Neptun. Da oni znatiželjniji možda postave pitanje.


Meni se nekako važnijim učinila fontana s pitkom vodom usred grada gdje je okružena kafićima, koji bi (i jesu!) primjerice u Zagrebu ishodili lopovsko ukidanje nekoliko javnih fontana u Tkalči, kao konkurenciji njihovim "pijačama".


Turisti kao turisti... ima ih svakakvih. I imaju pravo na to!
Scena me ipak, ako smijem reći, podsjetila na "onu reklamu" za WC-osvježivač u kojoj mali Japanac mami sa zahodske školjke, stisnuvši nosnice, protestira: "Smrdi - smrdi, užasno smrdi!"


Lokalno društvo u obližnjoj slastičarni nosilo je neke posebne, simpatične kapice. Da ti momci nisu bili toliko "muževni", možda bih ih proglasio "Štrumfovima".


A arhitektura... tja, rekao bih "tipična" za taj dio Italije. Takvih zgrada i zubatog ziđa ima i u Veroni koja, vidi vraga, leži nizvodne iste rijeke koja prolazi i kroz Trento, rijeke Adige.


I za kraj... mi nismo u prometu imali neku kompliciranu zadaću. Bilo je dovoljno vratiti se istim putem prema Lago di Garda, no ovo društvance, Talijani, očito je imalo žešće apetite!

[Trento - travanj 2011.]

utorak, 14.11.2017.

Ledenjačkom dolinom

Ispočetka, u pitomijem dijelu doline, prostrli su se "klonirani vinogradi", tako karakterističan "Stile Italiano".


Kasnije nestaje ta neka pitomost i nazubljeni brijegovi unaokolo svjedoče o razornoj snazi nekadašnjeg geološkog procesa.


Što upečatljivo iskoristi "društvance" u svojim davnim "igrama prijestolja".


A usputne manje krhotine ledenjaka tu-i-tamo ostaviše manja ubava jezerca dugačka dva-tri kilometra, poput ovog - Lago di Toblino - s elegantnim dvorcem na mini-poluotoku.


Castel Toblino ne samo da je poprilično uščuvan i kao takav pretvoren u hotel / restoran / bar, nego i svojim crvenim tepihom ("Red Carpetom", po naški!) od stotinjak metara duljine sve od ulaznog mosta rječito pokazuje koliko "drži" do potencijalnih gostiju.

[Riva del Garda -> Trento - travanj 2011.]

ponedjeljak, 13.11.2017.

Riva, arriva-arriva!

U zoni obalne šetnice svi ti vodotoci premošteni su solidnim pješačkim mostovima za neometanu "cirkulaciju" putnika namjernika.


Obale oko ušća postaju okupljališta, a u toplije dane u godini mnogi, pretpostavljam, i zagaze u bistru ledenu vodu. Ja bih.


Iako je jezero dugačko skoro 55 kilometara vjerujem da se regulacijom izlaznih brana čak i za visokih dolaznih voda s obronaka Alpa / Dolomita uspijeva održavati nivo jezera stalnim, a šetnice tik do obale nepotopljenima...


Za one "komotnije" tu je i klasičnija nasuta obala s ružičnjacima i balustradom kao zidićem za razgledanje panorame.

Mjesto kao takvo nije nas zanimalo... ili je parking bio na njegovom udaljenom kraju pa smo se osim ugodnog đira po obalnoj "promenadi" suočili samo s nekim slučajnim posebnostima.
Jadna od njih je i način parkiranja bicikala, meni dotad neviđen.


Očito je u tom mjestu turizam bio silno bitna "grana" jer su, prema fotografiji na nekom zidu, do Rive del Garda doveli željeznicu krajem 19. stoljeća te ju, nakon ekspanzije i prevlasti automobilističkog prometa (kako je to posvuda bivalo), ukinuli već 1936.


A da bi tradicija bile nekako sačuvana pobrinuli su se i lokalni vatrogasci dijelom svoje vidno pokazane opreme.
I jedna mala bizarnost povezana s ovom fotkom. Dok sam fotografirao ovog njihovog oldtimera kroz rešetkastu ogradu, bio sam očito uočen od nekog skrivenog "dežurnog operativnog" koji je iz ne znam kojih razloga nakratko, na sekundu-dvije, upalio (javnu?!) alarmnu sirenu. Nadam se kao pozdrav, a ne kao "zabranu". Uostalom, nisam ga / to uopće abadirao.

[Riva del Garda / Lago di Garda - travanj 2011.]

nedjelja, 12.11.2017.

Limuni na Gardi

Što smo se više spuštali i primicali sjevernijim dijelovima jezera Garda, to su kuće mjestaš(a)câ češće i intenzivnije bile označene keramićkim tablicama s "likovima" limuna u različitim pozama.


Nisam doznao je li to neka njihova "prešutna" oznaka da dotična kuća nudi turistički smještaj... ono što bi se kod nas zvalo "Zimmer Frei".


Ova je vila nazvana vjerojatno po ponosnoj vlasnici, a ne po oleandrima koji, uostalom, ni nisu prikazani crtežom u keramici (usput rečeno izrađenoj na Siciliji!).


Kad se cesta spusti do okojezerske magistrale, može se shvatiti kako su mještani Limone Sul Garda, ispod tih strmih obronaka, mjestimično zanemarili svoju nekadašnju limunsku privredu (i impozantne "oranžerije" / limunerije) te se (pre)bacili na (vjerojatno unosniji...) elitni turizam.


Cesta uz jezero nastavlja se "kanonadom" tunela koji su ponekad i pitoreskno "poluotvoreni" prema jezeru.


Na mjestima opakih odrona pak, potrudili su se dodati zaštitne strehe koje svojim dimenzijama, podešenim potencijalnim opasnostima, ulijevaju vozačima (i biciklistima!) potpuno povjerenje.


A pogled prema jezeru nad kojim se nebo naoblačilo, pokazao je (za mene...) "nevjerojatnu" količinu wind-surfera koji su uz pojačani sjeverni vjetar jahali valove na upriličenoj uskrsnoj regati.

[Limone Sul Garda / Lago di Garda - travanj 2011.]

subota, 11.11.2017.

A mjestašce? Leggiero!

Kad god se crkva oglasila, a na uskrsno jutro je bogme bila aktivna, bilo je jasno da njen sustav zvona nije onakav kakav mi imamo "doma" i na što smo navikli... Gore u zvoniku nazirala se "prava meštrija". Poslije sam shvatio da i okolnim selima crkve "zvuče" drugačije. Je li to posebnost Lombardije, ne znam!?
A ako nekoga zanima kako, prilažem i vlastiti kratak filmić!...


U ovako tiho jutro, vjerojatno se zvonjava razlijegala i do suprotne obale jezera.


Valići na vodi pokazivali su blagu "buru" ili kako već zovu takav vjetar tamo. Bolje i to nego ona opaka ciklona koju su tadašnji meteorološki web-servisi bili tako fatalno najavljivali.


Centralni trg, nešto između sastajališta uz kavu i korza, poprimao je završni "glanc"...


A šetači su se (i sa psima) već okupljali oko njihovog pokrajnjeg trgića, ujedno otvorene tržnice, gdje su se formirali štandovi s ponudom "sitnica koje razveseljavaju dušu"...
[Neću ih posebno prikazivati jer taj i takav metež čovjek može vidjeti uz svaku mjesnu zabavu i doma.]


Meni je bilo draže prolunjati starim dijelom mjestašca, kroz njegove "kale ispod volta".
Usput ću parafrazirati i naslov jedne knjige kao: "Što je Talijan bez Vespe... ili Lambrette!?"


I da ne bi sve bilo "klasično", mještani su svoju tradiciju ponude i održavanja "ljetnikovaca", koja navodno u tim selima seže i do doba antičkog Rima, nastavili i s modernijom ponudom za turiste, ali sada pretežno Nijemce (München-Tremosine je zračne linije tristotinjak kilometara).
[Otići onamo samo sa znanjem engleskog jezika naprimjer... "Nula bodova!"]
[Pieve - Tremosine / Lago di Garda - travanj 2011.]

petak, 10.11.2017.

Počinje živo(s)t

Ristorante je za svaki slučaj već "otvorio vrata", a bogme je na njegovoj terasi već jedan lik ispijao espresso.


Prodavačica "dućana-svaštare" dolebdjela je preko "glavnog" trga.


Stoljnaci na stolovima bili su postavljeni.


Dežurni šetač pasâ usput je zapalio cigaretu.


Čičica je krenuo "u grad" s unukom, pokazati mu raskošno šarenilo.


Sunce se počelo "odražavati" u jezeru.


Glavna crkva odsvirala je svoj koncert zvonima...

[Pieve - Tremosine / Lago di Garda - travanj 2011.]

četvrtak, 09.11.2017.

Pa kad smo već gore...

Rano proljetno jutro u ovakvom malom mjestašcu može biti scenografija za verziju "Pale sâm na svijetu". Ali, budući da je to bila uskrsna nedjelja, ta "praznina" je bila samo prividna...


Čini se da su se mještani, ipak, već u cik zore uzmuvali i veselo okitili svoje vuglece.


Cijelo mjesto je doslovce treperilo od šarenih balona, kao da je svaka kuća sudjelovala u podizanju blagdanskog ozračja.


Turisti-ranoranioci poput mene iskoristili su sjaj niskog jutarnjeg sunca da se s ruba mjesnih zidina nadviju nad mističnu masu jezera, kojeg je, 350 m ispod nas, još prekrivala jutarnja maglica.


A tamo "preko", u mjestima žešćeg noćnog života uz sâmo jezero, neki su možda tek lijegali u krevet.

[Pieve - Tremosine / Lago di Garda - travanj 2011.]

ponedjeljak, 06.11.2017.

Sa zrncem izazova

Ne znam čemu je služila ova priča, no dobro, da se vratim jezeru Lago di Garda. Krug oko njega, kad bi netko htio obaviti to u jednom cugu cestom najbliže jezeru iznosi cca 150 km za 3 i pol (nominalna) sata. Učiniti to tako bio bi grijeh. Lago di Garda sa svojim mjestašcima unaokolo jednostavno traži ležerniji pristup.
Zapadna obala je strmija pa je i zahtjevnija za vožnju, istočna stana pak položenija i turistički razigranija... uključujući i već spomenuti "Gardaland" koji smo dva dana poslije ignorirali "do daske".
A nama je ionako međudestinacija bilo selo Pieve (kolokvijalno Tremosine) na 350 metara nadjezerske visine.


Atraktivnost ceste "sa zapadne strane" jezera je ne samo u skoro stalnom pogledu na jezero, nego i u serpentinama te cijelom nizu tunela / svodova prokopanih / podbočenih ispod prijeteće strmih litica.
Ne znam za inače, ali tada bi se po omjeru motorbicikala prema automobilima na cesti od 1:1 moglo zaključiti da je ta zapadna ruta izrazito primamljiva za "bajkere". Prvenstveno njemačkih registracijskih oznaka.


Česta proširenja kraj ceste pravi su mamac za zastajkivanje i uživanje u ptičjoj perspektivi sa strmih litica nad plavim jezerom.
Usput rečeno, ne mogu shvatiti zašto jedan sličan "primamljiv" objekt "u nas" kao što je "Krčki most" nema ni jedno međuparkiralište / vidikovac s kojeg bi oni željni vidika (i vjetra) mogli "doći na svoje"...


Kad se s te jezerske obilaznice odvojila cesta uzbrdo prema spomenutom seocu Tremosine, onda je mjestimično postalo "gusto". Zbog krkljanca koji se stvorio na uskoj cesti u klisuri, bilo mi je važnije "izvući se" nego fotografirati... tako da, u nedostatku vlastite, prilažem jednu fotku dotične cestovne "situacije" skinutu s web-a (zahvaljujem nepoznatom autoru na potkrepljenju moje priče).
Našao sam i jedan odličan filmić na Youtube-u pa onima koji imaju 13 minuta strpljenja svesrdno nudim dinamičan uvid u rečeno. Sada, vidim, postolji regulacija semaforom na najužem mjestu klisure, ali, koliko se sjećam, tada je sve bilo u vještini "kolegijalnog" sporazumijevanja oko prvenstva prolaza.

Dakle link: Cestom prema Tremosinu


O sâmom Tremosinu bit će više govora u nastavcima, ali za početak evo jedne predvečernje snimke jezera, gradova na suprotnoj obali jezera i još uvijek zasniježenih vrhunaca nad njima.


A kad je pala noć, onda se taj "volumen" subalpske / subdolomitske tišine još dodatno "podebljao".

[Pieve - Tremosine / Lago di Garda - travanj 2011.]

nedjelja, 05.11.2017.

Lago bez Landa

Umjesto vjerojatno atraktivnijeg Sirmione-a, gradića na tankom poluotočiću na jugu tog golemog ledenjačkog jezera zastasmo u gradiću Peschiera del Garda (nešto kao "Ribnjak"), gdje ustvari vode jezera istječu rječicom Mincio do rijeke Po... pa njome u Jadran.
Grad je očito bio na nekadašnjem strateškom položaju te njime dominiraju fortifikacije uronjene u vode jezera/rječice, a kako su tada slavili i 150. godišnjicu ujedinjenja Italije, upriličili su 60-metarski trikolor na izlaznom nasipu gradića.


Tu "bandieru nad bandierama" vrijedilo je pogledati (i) iz blizine.


Zidine, kule, prolazi, mostovi...


Sve je to (bilo) dijelom važnog vojnog uporišta koje je imalo ulogu čak i za vrijeme Napoleonskih ratova.


Danas se gradić doima mirnim, ležernim, uobičajeno turistički svestranim. I šarmantnim na talijanski način.


A za one željne "meditacije" - pogled na "beskonačnu" plohu jezera s parka-vidikovca ponad jezera.


Nama je valjalo krenuti u maglovite brežuljke na suprotnoj strani jezera, sedamdesetak kilometara cestom uz obalu...

[Peschiera del Garda / Lago di Garda - travanj 2011.]

petak, 03.11.2017.

I Julija i Arena

Uz rječicu Adige vrijedilo bi prošetati, onom unutrašnjom stranom njenog "gradskog zavoja" koji je većim dijelom uređen (i) kao šetnica. Ali ta ću tri-četiri kilometra ostaviti za neku drugu priliku i sunčaniji dan.


"Kameni most", Ponte Pietra, šaljiva je kombinacija kojekakvih materijala, od kamena do cigle... i koječega, ali valjda to tako treba biti. U Drugom svjetskom ratu je bio srušen pa se poslije, predmnijevam, krparilo tek tako - da profunkcionira. Ionako je Verona u svoje obilate zidine, kako već pokazah, ugrađivala tokom vjekova kojekakve materijale.


Sâma gradska jezgra mjestimično "tipično talijanska", ma šta to značilo, ali ponegdje i veselo "piđamasta"... Tada je bila bez ikakve posebne gužve, tek s ponekim turističkim parom iz različitih smjerova.


Tek kad smo uz pomoć (ipak) kupljene mape (točnije mikro-mapice) u nekoj trafici naslutili gdje se u labirintu ulica može naći to neko Julijino dvorište, vidjeli smo što znači "gužva u Veroni".
Iz nekog nepoznatog razloga sve fotke "raje" u dvorištu su mi mutne... je li me to masa ljudi koja se ljuljala amo-tamo stalno poguravala, na mogu se sjetiti...


Na ulici se bar dalo disati... I nazočiti, na zidovima haustora tog dvorišta i fasadama okolnih zgrada, tisućama potpisa ushićenih poklonika/ca-tražitelja ljubavne sreće koju im je zagarantirao dodir, od silnog pipanja potpuno uglačane, Julijine brončane sise.


Kad je na mapici već bila ucrtana i veronska Arena, ona antička (a ne neka novovjeka sportska dvorana), bio je red posmucati se oko nje.


Neki koji su "naučeni" na korpulentnost naše pulske Arene, možda bi bili malo iznenađeni džepnijim dimezijama ove veronske. Onako omanja, simpatična... za čas se može obići oko nje. I nekako je niska... pločnikom se može pristupiti i dodirnuti je.


U obližnjem "restaču" njena fotka/reprodukcija nije im, naravno, stala u jedan standardan okvir pa su ju, kao simbol onoga što se nalazi tik pred njihovim vratima, pretvorili u triptih. Da uz špagete, pizzu ili njoke na ne znam koji način, ne zaboraviš gdje si.


Vani pak, na nekom lokalu privukao me pomalo iluzoran "zahtjev" - "Non fotografare!"... Ali, ionako je već padao mrak i disala se ugodna ožujska svježina večeri... pa sam ih poslušao.

Ciao Verona.

[Verona - ožujak 2008.]

četvrtak, 02.11.2017.

Za početak, bez Julije

Verona nam se "desila" namjerno, ali i ona bez ikakvih priprema, a nekmoli s GPS-om ili pouzdanom mapom.
Kako bilo, prva iole simpatična urbana situacija u predgrađu Verone po izlasku iz auta bile su stube koje su se doimale poput naših zagrebačkih gornjogradskih, ali su za nas "vodile u nepoznato".


Gore se ukazao sustav zidina neočekivanih razmjera i sasvim specifične graditeljske manire,,, red cigle, red oblutaka, red lomljenog kamena... pa žbuka, pa neke vegetacijske izrasline... Uglavnom zabavno.
To je bio tek brdski početak jer se taj stil i te i takve zidine u Veroni zapravo protežu, slobodno mogu reći, kilometrima... pa i u nizinskom dijelu gradske jezgre, što vidjesmo tek kilometrima kasnije (!).


Nitko nas nije pripremio (mea culpa!) na planinarenje, "ali što je tu je". Ako ništa drugo, horizont je bio pitoreskan. I vrijedilo ga je načeti.


Usput su se pokazivale i velebne, rekao bih vlastelinske zgrade s prostranim obrađenim okućnicama i simpatičnim ulaznim koridorom, obrubljenim žardinjerama starog kova.
No... mene su zaintrigirale dvije stvari u tom "Istituto Don Calabria" (kako piše na tabli):
a) Na talijanskim se institut kaže istituto (bez "n") što bih u prvi mah proglasio "nepismenim" odnosno lapsusom calami... poput naših mudraca koji riječ original (izvornik) pišu i govore "orginal" (bez "i").
b) Ta Kalabrija me odmah asocirala na "Aerodromovce" i njihovog "Fratella" s poznatim "Piši mi brate...", gdje jedan stih glasi: "Čuvaj mi Rozi, uvijek joj pomozi, mi smo Kalabrezi Sicilijanezi, siamo Cosa Nostra"...


I tako... "one zidine na obzoru" postale su "zidine pokraj nas" i za samo (!) jedan sat uspjeli smo ih koliko toliko zaobići i okrenuti se prema gradu. Za neke iz moje pratnje bilo je to: "Napokon!".
Što reći, stvarno su impozantne, očuvane, a onima "nabrijanima na šparoge" mogu poručiti - "ovdje ih ima!". Naveliko.

Više se zapravo ne sjećam je li oznaka "Ti si ovdje" bila točna ili je netko tu markicu na samoljepljivoj etiketi zlurado premjestio. No, barem se "smislenim" čitanjem te zidne mape (u nedostatku ikakve) moglo shvatiti da smo još uvijek "u civilizaciji".


I uskoro se "ukazao" zanimljiv pogled prema šiljastim čempresima svuda unaokolo po "rezidencijalno napučenim" brežuljcima ponad Verone te nekoj velebnoj, svečanoj zgradi na suprotnom brijegu.
Tek sam sada, provjerom po GoogleMaps-u, dokučio da se radi o veronskom svetištu M. B. Lurdske na prelijepom položaju, okruženom "zidom" čempresa.


Odozgo je, napokon - nakon doslovce velikog "obilaska" (!), puknuo pogled prema ugodno "plošnom", šarolikom gradu bez nekih iritantnih nebodera na horizontu, ali i sa, za Italiju, relativno malo crkvenih tornjeva ili kupola. Vrijedilo je spustiti se u nj.


A rijeka Adige (č. Adiđe), kad ju se vidi ovako odozgo (GoogleMaps), zamamno vijuga kroz grad. Točnije, gradovi su se očito "voljeli" osnivati na izrazitim zavojima rijeka... ne mogu tvrditi zašto, ali primjera ima napretek - Češki Krumlov, London, Prag, Pariz, Moskva... pa i, eto, Verona.

[Verona - ožujak 2008.]

srijeda, 01.11.2017.

Tram-bus (bez taksija)

"Ništa ne sluteći", u Padovi sam se te 2008. nemalo iznenadio naišavši na prometni koridor javnog prijevoza s električnim vodom iznad ulice i ugrađenom samo po jednom tračnicom za svaki smjer.
Jesu li tu prste imali umiješani Japanci? Koje nekako uvijek "prizivam" kad su jednotračna prometala u pitanju.


Nisam trebao dugo čekati da se pojavi i to njihovo električno "vozilo". Klizi ulicama žustro a skoro nečujno i trebalo mi je nekoliko sekundi da uopće shvatim kako to "čudo" funkcionira. Poslije sam se dodatno "potkovao" na internetu oko detalja pa mogu reći da se, uglavnom, radi o tramvaju s više-manje klasičnim gumenim kotačima (poput autobusnih ili, još bliže, trolejbusnih) kojemu ta jedna tračnica osim suprotnog strujnog pola predstavlja i jedinu vodilicu koja upravlja vozilom.


U sljedećem posjetu Padovi već "smo se poznavali", ali su me i tada uspjeli iznenaditi - tramvaj koji je zavrnuo "iza ugla" nije imao ni "liru" niti gornji strujni vod. U stvarnosti je lira bila spuštena, a cijela kompozicija se očito na nekim dijelovima grada (možda na nezgodnim raskrižjima gdje je teško razapeti strujnu mrežu) može gibati i pomoću svojih akumulatora... "Guba!".
Takav jednotračni "sistem" nije osobito raširen u svijetu... nekako naginje "prema Francuzima" jer su ga očito oni "Izmislili". I sâmi primijenili npr. u Clermont-Ferrand-u.


Zanimljivo je da sustav u Padovi nije star, uveden je negdje oko 2005. godine, a već se oko 2007. pojavila na Youtube-u opaka amaterska satira i kritika istoga, jer su, navodno, vozila imala nekoliko iskliznuća bez težih posljedica što je ipak, s ozlijeđenima zbog upadanja biciklističkih kotača u očito širok procijep oko te jedne tračnice, rezultiralo već tada u preko 200 ozlijeđenih.
Jedinu meni primjetnu razliku iz 2011. godine prema stanju iz 2008. godine vidio sam u popunjavanju tog procijepa masivnim gumenim trakama kojima se uz neometenu funkcionalnost tramvaja, vjerojatno, broj biciklističkih incidenata smanjio.

[Padova - ožujak 2008./ travanj 2011.]