Koji puta "turističkim obilaskom" nekog nedovoljno poznatog grada može "upravljati" tako banalna stvar kao što je npr. posljednja stanica autobusa na rubu grada ili slučajno nađen povoljan parking na nekoj prigradskoj vjetrometini.
Verona nam se "desila" namjerno, ali i ona bez ikakvih priprema, a nekmoli s GPS-om ili pouzdanom mapom.
Kako bilo, prva iole simpatična urbana situacija u predgrađu Verone po izlasku iz auta bile su stube koje su se doimale poput naših zagrebačkih gornjogradskih, ali su za nas "vodile u nepoznato".
Gore se ukazao sustav zidina neočekivanih razmjera i sasvim specifične graditeljske manire,,, red cigle, red oblutaka, red lomljenog kamena... pa žbuka, pa neke vegetacijske izrasline... Uglavnom zabavno.
To je bio tek brdski početak jer se taj stil i te i takve zidine u Veroni zapravo protežu, slobodno mogu reći, kilometrima... pa i u nizinskom dijelu gradske jezgre, što vidjesmo tek kilometrima kasnije (!).
Nitko nas nije pripremio (mea culpa!) na planinarenje, "ali što je tu je". Ako ništa drugo, horizont je bio pitoreskan. I vrijedilo ga je načeti.
Usput su se pokazivale i velebne, rekao bih vlastelinske zgrade s prostranim obrađenim okućnicama i simpatičnim ulaznim koridorom, obrubljenim žardinjerama starog kova.
No... mene su zaintrigirale dvije stvari u tom "Istituto Don Calabria" (kako piše na tabli):
a) Na talijanskim se institut kaže istituto (bez "n") što bih u prvi mah proglasio "nepismenim" odnosno lapsusom calami... poput naših mudraca koji riječ original (izvornik) pišu i govore "orginal" (bez "i").
b) Ta Kalabrija me odmah asocirala na "Aerodromovce" i njihovog "Fratella" s poznatim "Piši mi brate...", gdje jedan stih glasi: "Čuvaj mi Rozi, uvijek joj pomozi, mi smo Kalabrezi Sicilijanezi, siamo Cosa Nostra"...
I tako... "one zidine na obzoru" postale su "zidine pokraj nas" i za samo (!) jedan sat uspjeli smo ih koliko toliko zaobići i okrenuti se prema gradu. Za neke iz moje pratnje bilo je to: "Napokon!".
Što reći, stvarno su impozantne, očuvane, a onima "nabrijanima na šparoge" mogu poručiti - "ovdje ih ima!". Naveliko.
Više se zapravo ne sjećam je li oznaka "Ti si ovdje" bila točna ili je netko tu markicu na samoljepljivoj etiketi zlurado premjestio. No, barem se "smislenim" čitanjem te zidne mape (u nedostatku ikakve) moglo shvatiti da smo još uvijek "u civilizaciji".
I uskoro se "ukazao" zanimljiv pogled prema šiljastim čempresima svuda unaokolo po "rezidencijalno napučenim" brežuljcima ponad Verone te nekoj velebnoj, svečanoj zgradi na suprotnom brijegu.
Tek sam sada, provjerom po GoogleMaps-u, dokučio da se radi o veronskom svetištu M. B. Lurdske na prelijepom položaju, okruženom "zidom" čempresa.
Odozgo je, napokon - nakon doslovce velikog "obilaska" (!), puknuo pogled prema ugodno "plošnom", šarolikom gradu bez nekih iritantnih nebodera na horizontu, ali i sa, za Italiju, relativno malo crkvenih tornjeva ili kupola. Vrijedilo je spustiti se u nj.
A rijeka Adige (č. Adiđe), kad ju se vidi ovako odozgo (GoogleMaps), zamamno vijuga kroz grad. Točnije, gradovi su se očito "voljeli" osnivati na izrazitim zavojima rijeka... ne mogu tvrditi zašto, ali primjera ima napretek - Češki Krumlov, London, Prag, Pariz, Moskva... pa i, eto, Verona.
